Decembra 2003. godine, otprilike devet mjeseci nakon početka rata u Iraku koji je zauvijek definisao njegovu ostavštinu, tadašnjeg predsjednika SAD-a Džordža Buša Mlađeg su pitali da li politika njegove administracije poštuje međunarodno pravo.
“Ne znam šta govorite o međunarodnom pravu, bolje da se posavjetujem sa advokatom”, našalio se.
Bušev katastrofalni vojni avanturizam žestoko ilustruje važnost međunarodnih normi i institucija, kao i posljedice ako se one ne poštuju. Nažalost, izgleda da smo ponovo zaboravili tu lekciju.
Od završetka Drugog svjetskog rata, Ujedinjene nacije su temelj reda zasnovanog na međunarodnim pravilima. Iako se brojni drugi međunarodni sporazumi odnose na probleme kao što su hemijsko oružje, biološko ratovanje i regionalna stabilnost, UN-u je povjerena vrhovna uloga održavanja globalnog mira i stabilnosti.
Ono što ju je činilo efikasnom, barem jedno vrijeme, bila je podrška svjetskih liberalnih demokratija i, najbitnije, nesmanjena posvećenost i demokratskih i republikanskih administracija u Sjedinjenim Američkim Državama.
Otrovna kombinacija
Treba reći kako je SAD dugo bila dvolična kada je riječ o nekim stavkama međunarodnog poretka, kao što se vidi u dugogodišnjem odbijanju da postane dio Međunarodnog krivičnog suda. Ipak, većinom je SAD poštovala globalna pravila, uprkos ogromnoj i ekonomskoj moći koju je dobila nakon Drugog svjetskog rata koja bi mogla osigurati da jednostrano radi šta god hoće.
To se sve promijenilo sa odlukom Buševe administracije da izvrši invaziju na Irak, suverenu državu, uprkos žestokom međunarodnom protivljenju i bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN-a. Tim potezom je SAD žestoko oštetila vlastiti kredibilitet i potkopala globalni sistem zasnovan na pravilima, te tako pružila argument mnogim afričkim i latinoameričkim državama konkretan razlog da ne osude Rusiju zbog njene invazije na Ukrajinu. Čak je i Indija ostala neutralnog stava prema Ukrajini, profitiravši na ekonomskim sankcijama tako što je kupovala rusku naftu po jako niskim cijenama, uprkos sve jačim vezama Kremlja i Kine, glavnog geopolitičkog rivala Indije.
Dok liberalne demokratije pokušavaju dogovoriti međunarodne sporazume kako bi se riješili brojni i veliki politički, ekonomski i socijalni izazovi 21. stoljeća – u prvom redu klimatske promjene i masovne migracije – moraju se suočiti sa zaostavštinom rata u Iraku sačinjenom od nepovjerenja i podjela. Rješavanje budućih migracionih problema, u prvom redu, biće nemoguće bez međunarodnih dogovora i saradnje država nižih prihoda sa Globalnog Juga.
Očekuje se, na primjer, da će se broj stanovnika Afrike udvostručiti do 2050. godine. Kako bi se izbjegla otrovna kombinacija političkih nestabilnosti, rata i klimom uvećane ekonomske mizerije koji bi mogli uticati na stotine miliona ljudi u najranjivijim dijelovima kontinenta, evropske liberalne demokratije moraju koristiti inovativne državničke pristupe, sigurnosne intervencije i značajnu pomoć za razvoj. Bez takvih mjesta, zapadnoevropske države bi se mogle suočiti sa masovnim valom migracija koji bi mogao dovesti do neizbježnih socijalnih izazova i dodatnog jačanja populističke politike.
No, danas se čini kako je glavna strategija Evrope za borbu protiv ilegalne imigracije nada da će šanse da će poginuti u Mediteranu ili Engleskom kanalu zaustaviti one koji traže azil. Ipak, kako posljednja britanska iskustva pokazuju, takve mjere koje su popularne kod desničarskih tabloida ne rješavaju glavne uzroke problema. Dok se evropske države bore sa sve starijim stanovništvom i padom broja radno sposobnih, potreba za osjetljivom imigracijskom politikom koja u obzir uzima dugoročne potrebe neke države je sve više očita.
Američke podjele
Pronalazak pravog balansa između pomoći neophodnoj imigraciji i ograničavanja broja ljudi koji dolaze ilegalno biće jedan od odlučujućih izazova Evrope narednih decenija. Ovo pitanje već dominira političkom debatom, ima snagu obaranja vlada kao što je nedavno uradilo u Holandiji, te pojačati razvoj ekstremne desnice. No, uzevši u obzir demografske izazove kontinenta, održavanje esencijalnih javnih servisa i ekonomskog razvoja će tražiti prihvat daleko više imigranata nego što se to sviđa Francuskinji Marin Le Pen ili Britancu Niajdželu Faražu.
Egzistencijalna prijetnja koju predstavljaju klimatske promjene ističe hitnu potrebu za premoštavanje nepovjerenja između razvijenih i država u razvoju. Od ključne je važnosti da se međunarodna zajednica dogovori kako smanjiti emisije gasova staklene bašte i osigurati da oni koji su najviše pogođeni globalnim zagrijavanjem – države sa slabim prihodima koje su najmanje krive za ovo stanje – nisu disproporcionalno opterećene.
Povjerenje svijeta u kapacitete zapadnih liberalnih demokratija kada je riječ o oblikovanju politika i sporazuma kako bi se riješili ovi globalni problemi bilo bi daleko veće da je SAD i dalje sposobna imati dvostranačko vodstvo. No, u vrijeme kada republikanci u Vašingtonu potkopavaju same temelje izborne politike, to se čini nevjerovatnim.
Brojne američke trenutne podjele potiču iz vremena rata u Iraku. Dok su predsjednici poput Frenklina Ruzvelta, Harija Trumana i Dvajta Ajzenhauera pokazali da efikasni lideri mogu od svijeta napraviti sigurno i bolje mjesto, čak i suočeni sa velikim suparnicima, Bušev mandat je pokazao kako je jednako istinito i ono drugo.
Copyright: Project Syndicate, 2023.
(Prevod: S.K.)
Bonus video:
