Kad je, desetak godina poslije rata, na pitanje novinara TV Montena jedan mladić odgovorio da je Milo Đukanović bio prvi predsjednik LSCG-a, niko ga nije uzeo za ozbiljno.
Osnovana sumnja da se jedan od lidera ratnog i unionističkog DPS-a retroaktivno kandiduje za vođu antiratnog i suverenističkog pokreta pojavila se u junu 2000.
Tada je Đukanović uputio izvinjenje građanima Hrvatske, "posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima”...
Bio je to početak dobro organizovanog, dugotrajnog i vrlo efikasnog projekta krečenja prošlosti trojice jedinstvenih vođa tada takođe jedinstvenog DPS-a.
Otkud znam? Pa, iz gorepomenutog izvinjenja.
Jer "sva bol, sva stradanja i svi materijalni gubici" nijesu bili posljedica slučajnog i pojedinačnog ponašanja nekih "predstavnika Crne Gore u sastavu JNA", nego namjernog i kolektivnog projekta državnog vrha - Predsjedništva, Vlade i Skupštine - poznatog pod nazivom Rat za mir.
* * *
Sve do tog izvinjenja, izgledali su mi šašavo medijski performansi DPS-a o ratu u kojem "nijesmo učestvovali", iako su naše žrtve već bile prebrojane.
Isto kao i šaptačka kampanja liberala-preletača o Đukanoviću kao suverenisti, iako je u svim njegovim javnim istupima očuvanje SRJ i dalje bilo prioritetni cilj DPS-a i prvi zadatak njegove državne vlasti.
Da krečenje prošlosti čiji su učesnici i svjedoci još živi samo izgleda šašavo ali djeluje - potvrdiće naredne godine i decenije.
Zahvaljujući tehnološkom napretku, šaptačka kampanja unaprijeđena je u pisanu, a krečenje loše i neljudske prošlosti u slikanje neke bolje i humanije.
Tačno onako kako je 1991. najavio ratni gradonačelnik Trebinja, tada najbolji drug mladog, lijepog i pametnog vođstva Crne Gore koje je crnogorske rezerviste poslalo u sramotni rušilačko-pljačkaški pohod:
- Ako bude potrebno, izgradićemo mi ljepši i stariji Dubrovnik!
Umjesto Dubrovnika, crnogorska vlast je izgradila ljepšu i stariju - istinu o sebi. Punih trideset godina, u nastavcima.
* * *
Prvi nastavak odnosio se na odgovornost za ničim izazvanu agresiju na susjednu državu.
Nije kriva Crna Gora nego Srbija i JNA, tako glasi ta dugo građena istina koja se - sudeći po društvenim mrežama - još dobro drži.
Realnost je te 1991. bila sasvim drugačija.
JNA je te godine skoro ostala bez vojnika i zato je na okup pozvan rezervni sastav.
Da se odazove što više rezervista, crnogorska vlast je učinila sve što je mogla, bodreći ih i milom i silom. Srpska vlast nije pokazala toliki entuzijazam.
Uprkos tome odziv je, naravno, brojčano bio veći u Srbiji. Ali, krajem ljeta u sabirni centar u Valjevu stiže Vuk Drašković, obavještava rezerviste da ih Vojska šalje na Dubrovnik i poziva ih na - dezertiranje...
Ne da su ga poslušali pojedinačno - što su i u Crnoj Gori uradili neki na poziv antiratnih lidera - nego i cijele jedinice, grupno.
Dezertirao cijeli korpus... pa oklopna brigada... pa mehanizovana brigada... pa još jedan korpus... i još jedna brigada - objavljivale su Večernje novosti na naslovnicama iz dana u dan...
* * *
Otkako je medija, istorija ne pamti da se i u jednoj državi tako slavodobitno izvještavalo o dezertiranju sopstvene vojske.
Slobodan Milošević prstom nije mrdnuo da to zaustavi.
Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović ne da jesu nego je njihova policija lovila "izdajnike" po kućama, preduzećima, kafanama...
A što su mogli crnogorski rezervisti, nijesu znali gdje ih JNA vodi?
Jesu, i prije onih u Valjevu.
Zato mnogi i nijesu otišli.
Nažalost, koliko god da ih jeste pošlo na Dubrovnik - "samo" 7.000 zvanično ili 15.000 nezvanično - za malu Crnu Goru bilo je previše.
Iz deset puta veće Srbije, ako dobro pamtim, nije otišao - nijedan...
Toliko o srpskoj krivici za zločine na dubrovačko-hercegovačkom ratištu...
* * *
O crnogorskoj još samo nekoliko poruka koje je detaljno i svakodnevno razrađivala Pobjeda, tada još pod upravom Skupštine Crne Gore.
- Crnogorce sramote poturice i slična nekrst;
- Crna Gora će biti sjutra mnogo veća;
- Šahovnica se neće vijoriti;
- Liberali su naše prokletstvo;
- Hrvatska vlast je fitilj i opasnost za Evropu;
- Lijepa njihova gori;
- Tražimo nove borbene zadatke;
- Sprženo sve u okolini Dubrovnika;
- Smrt izdajnicima i izrodima;
- Jevremu i Slavku - i oca i majku…
Za slučaj da se opet pojavi kakva anketa poput one sa početka priče, Pobjedu su tada uređivali i u njoj mogli da pišu samo kadrovi DPS-a.
Troje novinara liberala je još prije rata dobilo doživotnu zabranu pisanja i blagovremeno raspoređeno na čitulje, u marketing i u tehničku službu.
* * *
Trideset godina kasnije podmladak DPS-a, ničim izazvan, vratio se na fabrička podešavanja partijskih predaka upućivanjem poziva Ministarstvu kulture da zabrani prikazivanje filma o Podgoričkoj skupštini "Crna Gora međa istine i laži".
Zašto?
Zato što "udara na temelje crnogorske državnosti".
I zbog toga što se "iznova iskazuje težnja o ponovnoj aneksiji Crne Gore i ukidanju njene nezavisnosti".
Što jes' - jes', dobro su opisali PG skupštinu iz 1918:
- Jasno je da jedni te isti velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva pod novim pseudonimom 'srpskog sveta' i na ovaj način žele plasirati istorijski falsifikat i predstaviti svoju stranu istorije. Sve to ima za cilj preoblikovanje građanske i sekularne Crne Gore u srpsku, teokratsku državu, u kojoj će multivjerska i multikonfesionalna zajednica biti zamijenjena jednom vjerskom organizacijom koja će imati monopol u našoj državi.
Problem je samo što, nakon ovakvog obrazloženja, nije realno tražiti zabranu prikazivanja filma u bioskopskim salama.
Nego zabranu pojavljivanja DPS-a na javnoj političkoj sceni. Zato što je ta partija reprizu PG skupštine organizovala u obliku CG referenduma 1992.
* * *
Te godine zaista jesu "velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva" utjerali Crnu Goru u veliku Srbiju. Samo ne pod pseudonimom "srpskog sveta" nego - SRJ.
Repriza Podgoričke skupštine razlikovala se od premijere samo po tome što nije održana u jednoj velikoj sali. Nego u skoro hiljadu puta više malih, uključujući neke u državnom vlasništvu, ali i privatne kuće i kafane...
O pretvaranju Crne Gore ne u Zetsku banovinu nego u 27. izbornu jedinicu velike Srbije moglo se te 1992. glasati i na ulici... I u haustoru... I telefonom... I u tuđe ime...
Ti "velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva" bili su ubjedljivom većinom iz DPS-a i neznatnom manjinom iz Šešeljevog SRS-a.
Tada najjača partijska organizacija Srba u Crnoj Gori, Narodna stranka, bojkotovala je reprizu PG skupštine na otvorenom.
Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad, tako je NS od DPS-a štitila državnost Crne Gore, zajedno sa LSCG-om, SDP-om i svim strankama manje brojnih naroda u Crnoj Gori - Bošnjaka, Albanaca i Hrvata.
Uprkos tako masovnom bojkotu, tadašnji DPS ostvario je cilj koji njegov recentni podmladak danas tačno definiše kao "preoblikovanje građanske i sekularne Crne Gore u srpsku teokratsku državu".
Ta repriza PG skupštine iz 1992. omogućila je Srpskoj crkvi ono što premijera iz 1918. nije mogla.
DPS je u njeno vlasništvo predao i sve one manastire i crkve koje njegova majka partija, Savez komunista, nije htjela da ukatastri na SPC.
I "dao monopol jednoj vjerskoj zajednici" koja se skoro pola vijeka prije toga živa nije čula.
Zahvaljujući tom monopolu, ta vjerska zajednica imala je presudan uticaj na ključne odluke DPS-a i do 2006, a i kasnije.
Sve dok "srpska teokratija" nije zamijenjena - crnogorskom autokratijom...
Toliko od mene za danas o krečenju ratne prošlosti DPS-a...
P. S. Krečenju prošlosti doprinijeli su ovih dana, na moje iskreno zaprepašćenje, i antiratni aktivisti iz gotovo svih organizacija, partija i medija. Svi su objavili gotovo istovjetnu vijest da je pokojni Marko Vešović bio cijenjeni bosanskohercegovački pisac, književni kritičar, esejista, prevodilac i odvažni hroničar posljednjeg balkanskog rata. Neki su dodali i da je, zbog tog rata, bio jednako odvažan protivnik Mila Đukanovića... A onda svi, kao po komandi, prećutali da je nakon tog rata postao ljuti protivnik Đukanovićevih protivnika. I da je govorom mržnje, teškim uvredama i još težim klevetama godinama urnisao život ne samo vođama crnogorskog antiratnog pokreta - Slavku Peroviću, Jevremu Brkoviću i Miodragu Peroviću - nego i njihovim užim i širim familijama. Za ono što je napisao o novinarkama Monitora, Milki Tadić i Mileni Perović fale mi riječi. Marku Vešoviću nijesu falile - ološi, džukele, kerovi u suknji, zulumćarke, šupljoglavke, profesionalne falsifikatorke, lovačke keruše, glupe kao točak, kilomudićke, samo je učtiviji djelić tog repertoara... Zbog kojeg Marko Vešović - jednako kao i zbog onog antiratnog - zaista ne zaslužuje zaborav...
Bonus video:
