SRBIJA IZMEĐU STVARNOG I MOGUĆEG

Čukni vo drvo

U svoju čudnu statistiku predsjednik Srbije može da ubroji i da je spriječio najviše izmišljenih ratova u novijoj istoriji
60 pregleda 28 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Foto: Reuters
Aleksandar Vučić, Foto: Reuters
Ažurirano: 03.02.2019. 23:27h

Ponovo su Srbija i Makedonija, da čuknemo vo drvo, kao jedna familija. Ušte malce, kada se sastanu dvije vlade ima sve da pršti od ljubavi. Mada onaj Nikolićev kanal, što je trebalo da obezbijedi plovni put preko Skoplja do Soluna, nije iskopan, u oba smjera teku rijeke dobrih želja i namjera, plaveći rovove iskopane onomad kada je Beograd najavljivao dramatičan sukob. 

Zajedno sa ovim posljednjim, predsjednik Srbije i svega ostalog u njoj Aleksandar Vučić u svoju čudnu statistiku, gdje je ponekad samo Tito mjera a nebo granica, može tako da ukalkuliše da je spriječio najviše izmišljenih ratova u novijoj istoriji. A šta se u stvarnosti desilo, zbog čega se Srbija početkom sedmice iznenada jednog popodneva odlučila na povlačenje kompletne diplomatske službe iz Skoplja, što je akt primjeren samo objavi oružanih sukoba, za sada ostaje skriveno od javnosti. 

Ne može se to razabrati, čak ni naslutiti, iz pet tačaka sporazuma koji su postigli Vučić i makedonski premijer Zoran Zaev, koji su u telefonskom razgovoru razmatrali „novonastale okolnosti“.  Svaku eventualnu nesuglasicu rješavaće dijalogom, bez obzira na razlike u važnim političkim i regionalnim pitanjima boriće se da očuvaju i unaprijede prijateljske odnose, povećavaće ekonomsku saradnju,  štitiće prava i interese diplomatskih konzularnih predstavništava na svojoj teritoriji, podupiraće jedni druge na putu u EU, doprinositi stabilnosti regiona... Iole pripremljen politički savjetnik ima ove fraze spremne u notesu, prije nego što počne da hvata bilješke. Nijedna od tačaka navodnog dogovora ne detektuje ni izvorište, ni prirodu tih novonastalih okolnosti.

Prve optužbe koje su se mogle čuti od srpskih zvaničnika, govorile su o tome da Makedonija namjerava da podrži prijem Kosova u Unesko i Interpol, te da je srpska ambasada u Skoplju izložena jakom obavještajnom pritisku, u kojem udjela ima i jedna strana sila. Vučić je pojasnio da ne misli na Rusiju, pa je adresa strane sile postala izvjesnija. Ova argumentacija ipak je djelovala kao „daj šta daš dok se nečeg boljeg sjetimo“, čak i kada je srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić pominjao odmazdu za glasanje o Unesko-u, prijeteći Makedoniji, a uzgred i Crnoj Gori. I Skoplje i Podgorica već su jednom 2015. godine glasali za prijem Kosova i teško da tu može doći do promjena. Ta tema čak i nije aktuelna, jer se tek u oktobru usaglašava dnevni red, a zasjedanje je mjesec kasnije. Na kraju, sa liste problema skinuli su je Vučić i Zaev konstatacijom da će očuvati i unapređivati odnose bez obzira na razlike u političkim i regionalnim pitanjima. Optužbe o obavještajnom radu su čak dobijale komične konotacije uz samopodrugljive naslove u makedonskoj štampi „Jednom da i mi nekog prisluškujemo“. Srpsko-makedonski odnosi su upravo izašli iz jedne obavještajne afere u kojoj se našao srpski agent usred Sobranja, dok su maskirane pristalice sada bivšeg premijera Gruevskog tukle Zorana Zaeva.  Džentlmenski je dogovoreno da pomenuti agent, formalni savjetnik za nacionalnu bezbjednost, napusti Skoplje, a da makedonska ambasada u Beogradu pošalje kući jednu sličnu personu. Ma koliko ozbiljne optužbe nagovještavale eskalaciju sukoba, na granici humora bilo je Vučićevo objašnjenje da je jaka srpska  kontraobavještajna služba pribavila dovoljno dokaza o obavještajnom radu protiv srpske ambasade, kao i Dačićeva poruka, „znamo šta su radili“. Što će reći, slušali smo vas i pratili i znamo da ste nas slušali i pratili, ali vi to, brate, ne smijete da radite.

U danu kada je šest srpskih dnevnih novina pod apsolutnom Vučićevom kontrolom, po uobičajenoj komandi jednog štaba na svojim naslovnicama oglasilo nepomirljiv sukob sa Zeovom, uz poruke o izdaji, nožu u leđa, ratu i slično, pojavila se i vijest da nije samo ambasada prisluškivana, već i sam Vučić. Čitav slučaj tako dobija smisao. Ne bi bilo prvi put da neki snimak koji stigne iz neke osposobljenije službe (otud Vučićeva teza o stranom uplivu) protrese balkanske države i region. U Crnoj Gori znana je afera „Snimak“, koju su jednom bivšem političaru dodali stranci, a on ponio u redakciju dnevne novine. Zaev je upravo na saznanjima o tome da ga je režim prisluškivao, a dokaze nije dobio iz kuće, godinama temeljio političku borbu i došao do vlasti. Ne može se zato isključiti da je neko prisluškivao Vučića ili nekog ko je pričao sa Vučićem. Na društvenim mrežama barata se podatkom o navodnih tridesetak stranica kompromitujućeg stenograma. Ne mora biti tačno, ali se srpski predsjednik ponašao kao da jeste, odnosno reakcije su izgledale kao djelovanje spin stručnjaka primjereno takvoj situaciji. Vučićev krizni menadžment u sličnim slučajevima podrazumijeva dvije strategije. Jedna je, da ako ne može da riješiš stvarni problem onda izmisliš potpuno novi, medijskom ofanzivom stvoriš sliku o mogućim kataklizmičnim posljedicama i potom ga riješiš. A za prethodni problem, ko te pita. Valja se na ovom mjestu prisjetiti takozvanog freska-voza, priče o sprečavanju rata, ispod koje se provuklo pola Briselskog sporazuma, od pozivnog broja za Kosovo do izgradnje „tvrdog“ graničnog prelaza. Druga strategija je slična, ali jednostavnija i podrazumijeva da problem koji imaš zatrpaš još većim i uz nešto zamjena teza okreneš interesovanje javnosti na tu stranu.

Pod uslovom da ima istine u ovoj opciji o neprijatnom stenogramu, o čemu se već otvorenije piše i u Makedoniji i u Srbiji, može se reći da je Vučić obavio medijsku pripremu. Upravo je još jednom spasio naciju, a pitanje ko se usuđuje da prisluškuje predsjednika znatno je glasnije od eventualne sadržine prisluškivanih razgovora. U rezervi mu je uvijek da ode na poligraf i pobije optužbe, ukoliko se koja probije kroz medijsku blokadu. 

Cijena – sitnica. Sluđena javnost, kao da već nije bila. Ubavo.