Djeca iz materijalno oskudnih obitelji zakinuta su u samom početku života. Često nemaju ni mogućnost za upis u vrtić koji bi im omogućio bolju pripremu za osnovnu školu. Njihovi roditelji najčešće su nezaposleni, a vrtići primaju djecu onih zaposlenih. Kada siromašnija djeca dođu u osnovnu školu, odmah se moraju suočiti s nekim stvarima koje ih razlikuju od njihovih bolje situiranih školskih kolega.
A prava se i vjerojatno odlučujuća razlika osjeti tek u srednjoj školi. Razdoblje između 14. i 18. godine je ono u kojem se ljudi u velikoj mjeri definiraju kao osobe. Ono najčešće ima odlučujuću ulogu u tome kojim ćemo smjerom u životu krenuti. Nisu u istoj poziciji niti imaju jednaku šansu oni srednjoškolci koji žive u situiranim obiteljima i oni koji su za vrijeme nastave gladni jer im roditelji nemaju dati ni onih nekoliko eura da si kupe sendvič. Velik broj ovakve djece završava u nekoj od strukovnih škola kako bi što prije dobilo zanimanje i tako se zaposlilo i dobilo kruh u ruke. Ali ni nakon upisa u strukovnu školu problemi ne završavaju jer neke traže da obitelji osiguravaju dio opreme potrebne za školovanje. Kada završe strukovne škole, njihovo obrazovanje ovdje najčešće i prestaje. Jako mali dio njih nastavlja školovanje na fakultetima.
Apsolutno savršeno društvo u kojem baš svatko ima podjednaku šansu bez obzira na materijalno stanje i odnose unutar svoje obitelji, ne postoji, niti će ikada postojati. Ali je moguće te šanse ipak koliko-toliko približiti. Da onaj tko je rođen u siromašnoj ili disfunkcionalnoj obitelji ne bude odmah na početku svog života zakucan na dno iz kojeg se teško ili nikako ne može podići. Država, odnosno njen obrazovni sustav, ima ključnu ulogu o tom procesu izjednačavanja šansi za sve. Naravno, koliko se može.
To bi onda bilo pravo meritokratsko društvo. Ono u kojem bolji i vredniji napreduju, a oni lošiji zaostaju. A od tako postavljenih odnosa naravno da bi i cijelo društvo imalo velike koristi. Ali naravno, tu postoji i jedna kvaka koja se nikako ne smije zanemariti. A to je da bi svi u sustavu obrazovanja trebali krenuti s, ako ne baš identične, a ono barem sa slične pozicije.
Naravno, osim ovih materijalnih problema, često idu i oni koji se pojavljuju u disfunkcionalnim obiteljima. Ovi se problemi često preklapaju jer su problematične obitelji često i materijalno deprivirane. Radi se tu o jednoj stalnoj vrtnji u krug gdje se prokletstvo siromaštva i poremećenih obiteljskih odnosa prenosi s djeda, preko sina, na unuka.
Hrvatska nije bogata zemlja i ne može svojim građanima priuštiti sve ono što bi imali da žive u Švedskoj ili Norveškoj. Ili barem u Sloveniji. Ne može pružiti svojim potrebitima ni materijalnu, ni psihološku, ni bilo kakvu drugu pomoć na koju mogu računati oni koji žive u Stocholmu ili Oslu. Uz to, sve ove gospodarske krize i potresi koji su nas pogodili zadnjih godina, od svjetske financijske krize, preko korone, do rata u Ukrajini, dodatno su zaljuljali moć države da se ozbiljnije pozabavi pitanjem socijalne nejednakosti u školama. I ublažavanjem situacije nejednakih šansi za sve učenike.
Nešto se ipak kreće. Uvedeni su su besplatni školski obroci za sve osnovnoškolce u Hrvatskoj. Država je osigurala i besplatan prijevoz do škole za sve učenike. Dakle, nešto se ipak može napraviti. I kao što vidimo, i radi se. Čak ni za državu kao što je Hrvatska to nisu bila tako velika novčana sredstva da se ne bi mogla namaknuti iz proračuna. Osim toga, brojne jedinice lokalne samouprave godinama, točnije desetljećima, nisu napravile baš ništa u tom smjeru.
Umjesto za školske kuhinje, novac se trošio na druge stvari od kojih su neke bile potpuno besmislene, a neke su baš mogle i pričekati dok se ne riješi ove osnovne. One koje odvajaju okrutne države nezainteresirane za dobrobit svojih građana i one koje su njihova suprotnost.
Hrvatska jest napravila korake da bude među ovim drugim. Treba tako i nastaviti.
Novac se često troši na bezvezne i nepotrebne stvari. A osim toga, ovdje i nije baš sve u novcu. Ima nešto i u temeljnom ljudskom osjećaju solidarnosti.
Bonus video:
