Grijeh bi bilo odložiti popis. Toliko su kampanje zanimljive i kreativne da bi šteta bilo da se ne nastave. Ko zna što postoji u ponudi. Ko zna ko će da progovori i kako! I jedni i drugi, čak i treći, svi koji su se do sad uključili ili u promovisanje popisa, ili u miniranje popisa, svi rade sličan posao. Rade pogrešno!
Prije svega, pogledajmo zvaničan logo popisa, koji je već doživio izmjene, a mnogi su mislili da grđi ne može biti. Logo je prvo što treba da nam uđe u glavu, a logo je takav da u glavu udara, da kad ga čovjek vidi, mora da zaboli. Logo je efektan, ali na način na koji ne bi smio biti. Bode oči.
Kako se koja kampanja pojavi, bilo da favorizuje bošnjački ili sprski identitet, dovoljno je da pogledamo font na vizualima, da zaključimo da nema ni estetike ni smisla, pa ni poštovanja standarda, da o tome niko nije vodio računa. Ko misli da nema potrebe o tim stvarima voditi računa, da je važna samo poruka, promašiće dobrim dijelom ciljnu grupu. I to je sve zanimljivo, jer su kampanje za popis sklepane, bez ikakve strategije, lansirane na dugme, stihijski. Dugo se iščekivao popis, zato i čudi što rešenja izgledaju kao kroki, a ne finalni proizvod.
Sa druge strane, oni koji žele osporiti popis vjerovatno čekaju što će reći visoka glava, ona jedna kojoj se i dalje nakon svega klanjaju. On možda ima preča posla, ne “driješi kesu”, pa su svi na leru, prijete bojkotom popisa, a zapravo čekaju da im se učita komanda. Ako su oni zaduženi za “crnogorstvo”, ako zavisi od njih, onda mu se ne piše dobro. Možda ne bi loše bilo da DPS izađe sa sloganom koji mogu preuzeti iz pjesme Harija Mata Harija: “Volio bih da te ne volim”. Ta poruka može biti upućena i njihovom vođi, ali i državi.
Kakav je onda to popis? Ako pomislimo da nije valjan, upravo je suprotno. Ovaj popis je isti kao i kampanje za i protiv njega, ovaj popis je najbolje što u ovom trenutku možemo. Identitet je zeznuta igračka, komplikovana, sa kojom mora da se radi pažljivo, u etapama. Prije svega, potrebna je strategija koja se zasniva na istraživanju, zaokruživanje teritorije, plasiranje poruke precizno po svima kanalima komunikacije. Ali mi smo i dalje u fazi u kojoj nam je važan samo bilbord. O tom bilbordu više se priča nego o sloganu, ključnoj poruci i što je najstrašnije, vidimo da su fotografije bilborda preplavile portale. Dakle, riječ je o “rikverc advertajzingu”.
Umjesto da se prave animirani baneri, da se kreira neki prezanimljiv padajući meni, da bilbordi imaju ekstenzije, da se postavi multivision sa atraktivnom grafikom, da postoji zanimljiv YouTube preroll, što bi rekli “da sve pršti”, kod nas se sve kampanje rade i dalje pomoću štapa i kanapa. Vjerovatno se rade tako što se unajmi neki “sestrić koji zna nešto oko dizajna”. Ili makar tvrdi da zna.
Ali za sad smo u sigurnoj fazi jer još uvijek nema spotova na televizijama. Ako i kad to krene, biće etno-patetike, biće sve što nije više nosilac identiteta, u smislu da ga možda opisuje, ali se od tih elemenata ne kreira kampanja. Zato i ne čudi da bolji posao vezano za identitet radi par pojedinaca i neke grupe na Facebook-u nego oni koji su krenuli u zvanične kampanje.
U svakoj kampanji u Crnoj Gori pojavljuju se dva velika problema. Prvi je što imamo više teoretičara nego ljudi koji u praksi znaju nešto konkretno da urade povodom kreativne kampanje. Drugi veliki problem su megalomani koji uvijek znaju sve, majstori svog zanata, iako su više samoprozvani majstori nego što iza sebe imaju iskustva. Zato je veliki broj reklamnih kampanja u raskoraku sa svjetskim trendovima i razmišljanjima, potpuno su demode, negledljive i često kontraproduktivne priče. Nekad će neko napraviti retrospektivu svih postera, slogana, bilborda i kampanja, pa će valjda neko i učiti na greškama, jer ima odakle da se uči.
Bonus video:
