Čuvari

Svako čuva nekoga i nešto, svi smo čuvari nečega, makar sopstvenog sjećanja. Svi smo mi (neplaćeni) čuvari onoga što nam je važno.

Biti čuvar moći unekoliko je drugačije, nosi drugačija značenja, u nedovršenim društvima uz to po pravilu idu i neke privilegije. Kako izgleda, živimo u državi gdje se bolje čuvaju političari nego najličnija sjećanja.

Vijest koju smo mogli pročitati prije neki dan da nedostaje čuvara za crnogorske političare višestruko je zanimljiva.

Recimo, svi smo bili uvjereni da u Crnoj Gori postoji previše policajaca, a sada se ispostavlja da nije tako. U minusu smo sa policajcima, definitivno. Uostalom, ako budu čuvari političara, ko će obezbjeđivati kafiće?

Odnosno, imamo toliko političara koje, po raznim osnovima, treba čuvati, da se stiče utisak da ne postoji opasnijeg zanimanja nego biti političar u Crnoj Gori. A da li je baš tako?

Zamislite kako je tek onda teško biti njihov čuvar. Budući da je to opasan posao mora da je dobro plaćen, jer neki od tih policajaca koji se bave čuvanjem javnih ličnosti, prije ili kasnije otvaraju raskošne restorane, hotele, bave se ozbiljnim građevinarstvom. Žrtvuju se, čuvaju druge, ali, izgleda da vrijedi.

Opet, taj tajanstveni svijet policajaca-čuvara ukazuje se i kroz famozne prepiske, epistolarni roman, jednog policajca koji pak uglednom kriminalcu priča o “svojim ljudima” i njihovim poslovima. Kakvi su to čuvari jasno je nakon samo nekoliko epizoda ovog serijala.

Imati policajce čuvare postao je svojevrstan statusni simbol među ovdašnjim političarima.

Vjerovatno nigdje nije nastala tako lijepa riječ za čuvare vlasti kao kod Crnogoraca - perjanik. Postkomunistička tranzicija je od te profesije napravila čuvarsku klasu. Iako su, izgleda, pod svim vlastima Crnogorci imali talenta baš za taj posao.

Zanimljiv detalj pronašao sam u opsežnoj knjizi Sajmona Sibaga Montefjorea “Jerusalim: biografija”. Jedno od poglavlja u istoriji čudesnog grada bila je i navala ruskih hodočasnika u drugoj polovini XIX vijeka. Zapravo, u vrijeme slabljenja Otomanske imperije, Rusija je bacila oko i na Konstantinopolj ali i na Jerusalim. Veliki knez Sergej Romanov i njegova knjeginja Ela napravili su čitav ruski grad u Jerusalimu. “Ruski kompleks sastojao se od konzulata, bolnice, trokupolne crkve Svete trojice s četiri zvonika, arhimandritovog dvora, odaja za aristokrate i konačišta za preko 3.000 hodočasnika. Zgrade tog kompleksa podsećaju na ogromna ali savremena utvrđenja, a tokom Britanskog mandata služile su kao vojna utvrđenja.” Ovako Sibag Montefjore opisuje taj ruski grad u Jerusalimu, izgrađen 60-tih godina XIX vijeka. Britanski novinar Stiven Grejam putovao je sa ruskim hodočasnicima, presvučen i on u Rusa, i ovako opisuje dolazak: “U Jeruslaimu nas je dočekao kršan Crnogorac, vodič, u savršenoj uniformi Ruskog palestinskog društva - grimizno-svetložuti ogrtač i jahaće pantalone - i sproveo nas kroz gradske ulice”.

Dakle, i tada nam je najbolje išao posao čuvara. Toliko da smo ih izvozili. Naći ćete objašnjenje u ovoj zanimljivoj knjizi. Ruski aristokrati masovno su dovodili Crnogorce kao tjelohranitelje, odnosno čuvare. Moram priznati da mi je neobično da ovdje nemamo neku priču o tim ljudima, zar to - Crnogorci u Jerusalimu - nije zanimljiv okvir za kakav književni siže ili filmsku priču?

Vratimo se sa jerusalimskih čuvara na ove podgoričke.

Koliko sam shvatio čuvare moraju da imaju i sadašnji ali i doskorašnji ministri i ostali glavari. Zamislite, da ni ova vlada ne potraje, pa da dođe neka nova, tek onda bi nedostajalo čuvara.

Možda je to način da se riješi pitanje nezaposlenosti u Crnoj Gori. Da imamo nešto političara, a da sve ostalo budu čuvari. Ko se ne pronađe u te dvije profesije - i ne treba nam.