"Sve što je u istoriji propalo propalo je sa valjanim razlogom". Ova Hegelova misao koja oslikava zakonomjernost drustvenog procesa zvuči snažno i upozoravajuće kada se primijeni na našu euro-integracionu zbilju, kao i na ukupan projekat evropskog ujedinjenja. Trend ozbiljnog opadanja povjerenja u EU, potvrđen rezulatima nedavnih istraživanja, bjelodano svjedoči o ozbiljnoj krizi pristupa evropskih aktera političkoj i demokratskoj realnosti zemalja regiona, pa naravno i Crne Gore.
Vjerujem da nijesmo tako blizu propasti projekta integrisanja regiona u EU ali na sceni imamo i previše elemenata koji ga temeljno podrivaju. Budući da još traje serijal “Državni udar”, sa svim pratećim scenskim efektima, trenutno je oportuno govoriti samo o onom vanjskom opstrukcionom elementu, iskazanom kroz uticaj trećih igrača kao što su Rusija, Kina, arapske zemlje... U politici, kao i u životu, ako želite biti ozbiljni bavićete se uzrocima pojava a ne njihovim posljedicama. Kad se krenete baviti posljedicama, tad ste već u problemu. “Nedostojni uticaji” trećih neevropskih i nezapadnih igrača se, uz naravno interes koji oni sami imaju, dešavaju zato što im to neko omogućava, direktno im otvarajući vrata ili ih indirektno pozivajući, kopirajući njihov stil i način vladanja. E taj neko su naše regionalne autokrate-stabilokrate i oni su taj ključni uzrok koji utiče na pad povjerenja i kredibilnosti procesa EU integracija.
Da bi nešto nestalo ili propalo kao koncept neophodno ga je prethodno obesmisliti. Izmjestiti u prostor bezličnosti, suve forme, kozmetike, jalove deklarativnosti.... Ništa tako uspješno ne nagriza i uništava dobru ideju kao njeni lažni zagovornici. Nemjerljivo snažnije nego njeni otvoreni oponenti. Nikada jedna ideja ne može biti dobra i progresivna koliko njeni lažni zagovornici mogu biti opasni po nju samu. Rđavi pojedinci su grobnica svakog plemenitog konceta. Regionalne autokrate-stabilokrate su tu na svom terenu. Njima ideja nije odraz njihovog uvjerenja jer oni uvjerenja i nemaju, već alatka kojom manipulišu i zaludjuju populus. Cilj je naravno uvijek i samo - ostati na vlasti po svaku cijenu. Oni su majstori da obesmisle, simuliraju, fingiraju, lažno se predstavljaju i na kraju da ideju potroše. I da se nakon toga, kao socijalni paraziti, nakače na neku novu matricu i tako sve u krug. Već viđeno u ovih skoro 30 godina.
Primjer Đukanović-Vučić je sigurno najupečatljiviji regionalno. Ovaj dvojac autokrata - ratnih drugara je potrošio nekoliko država (SFRJ, SRJ, SCG) i nekoliko ideologija (jugoslovenstvo, srpstvo, rusofilstvo), gubeći pri tome nekoliko ratova iz kojih su oni i njihova okruženja izašli bogati kao šeici. Posebna je tema moralni profil ljudi koji započnu ratove a onda se obogate na toj tragediji - 130.000 ubijenih i miliona raseljenih. Cinici bi to nazvali ratnom srećom - suštinski to su lovci u mutnom ili trgovci ljudskim nesrećama.
Elem, sada je došao red da naše autokrate budu malo Evropejci. Ne vjerujem da ikome, iole upućenom u mentalni sklop ovog dvojca, treba objašnjavati koliko oni imaju veze sa tim vrijednostima. Čak ih ni njihovi vatreni podržavaoci neće pohvaliti zbog sklonosti demokratiji i pravnoj državi. Drugi su to opijumi koji privlače ovdašnji populus - moć, vlast, učinjenost, kontrola. Iz svakog koncepta čiji su bili grobari izašli su jači. Problem je što danas troše možda najprogresivniju od svih ideja koju su navodno zastupali - onu evropsku. Upravo zato posljedice njihove nove igre mogu biti pogubne.
Pa ni ti akteri, naše današnje autokrate-stabilokrate, kakvi god da su, nijesu jedini uzrok stanja u našim društvima. Naš problem su, čak trenutno i veći, i vanjski igrači kao i ukupan kontekst - evropski i globalni. I tu se vraćamo na poentu i početak priče a ona je odgovor na pitanje zašto građani sve manje vjeruju u evropski projekat.
Evropska birokratija i njeni mnogi predstavnici imaju svoje grjehove kada je riječ o padu povjerenja u EU. Frazeologija kojom nas sve više zasipaju sve manje proizvodi konkretnih efekata po građane. Ona najbolje dođe propagandistima vlasti koji je koriste da šminkaju antidemokratsko lice naše fasadne demokratije.
Građani ne vide sklad izmedju ambijenta u kojem žive i opisa tog ambijenta koji nam često serviraju predstavnici zemalja čijem vrijednosnom sistemu težimo. Zaključak koji manje upućeni građani mogu izvući može ići čak dotle da ustvrde da EU baš i nije naša “obećana zemlja”. Ili prostije rečeno - ako je ovo što mi ovdje živimo baš tako dobro i evropski, kako često neodgovorno aludiraju neke EU birokrate, onda, neka hvala, ne žuri nam se mnogo tamo. Drugi mogući zaključak na učestalu EU birokratsku površnost je da ih suštinski i ne zanima da se ovdje uspostavi sistem kao što je u njihovim zemljama. I tada zastrašujuće realno zazvuči ona Čerčilova poruka u finišu rata, kada je na opasku kako podržava jednu stranu u Jugoslaviji, odbrusio: “Da li ćete vi gospodo da živite tamo”.
Kada svemu ovome dodamo ključni element da građani od EU integracija, u izvedbi ovdašnje autokratske elite, nemaju velike koristi - štaviše iz godine u godinu lošije žive, da li nekoga treba da iznenadi što se gubi povjerenje u integracioni proces. Kada riječi postanu same sebi svrha, kad od progresivne ideje imamo sve više samo jalove i prazne fraze, kad iz godine u godinu u svakom pogledu sve više napredujemo otvarajući nova i nova poglavlja, a istovremeno sve lošije, manje slobodno i u većoj pravnoj nesigurnosti živimo, da li nekoga treba da iznenadi što građani gube povjerenje u integracioni proces. Građane ne interesuju poglavlja, benchmarksi, akcioni planovi i ostali pozamašni birokratski vording, već konkretni učinci i njihov bolji i sigurniji život kojega ne vide. Evropske birokrate se očito zadovoljavaju ovim prvim i tu je suština nesporazuma.
Nije bilo davno kada su riječi EU predstavnika imale svoju težinu upravo zato jer su targetirale realne društvene probleme. Sjećamo se kako je svojevremeno DPS Informer fabrika laži, u svim svojim oblicima medijskog najamništva, brutalno razapinjala ex šefa Delegacije EU g. Mitju Drobniča. Ono što je porazno u svemu tome je utisak da je tabloidna palica imala svoju svrhu i efekat. Umjesto da jedna loša vlast bude efektivno pritisnuta na implementaciju evropskih standarda, ovdje se stiče utisak da taj latentni pritisak ide u obrnutom smjeru. Neorganizovanje susreta sa opozicijom prilikom dolaska Mogerinijeve, Hana i Tajanija, ogromna je greška koja u nekom ranijem periodu ne bi mogla biti zamisliva.
Ovakvim pristupom dijela briselske birokratije gubi se kredibilitet procesa, opada povjerenje u EU kao zajednicu utemeljenu na vrijednostima koje, pored političko-socijalne, prije svega imaju etičku superiornost i humani karakter. Takvim pristupom biće obeshrabrene i oslabljene istinske progresivne i evropske snage u zemljama koje teže integraciji u EU. Lokalnim autokratama, pored zloupotrebe državnih resursa, sprege sa sivim zonama i korupcije kojoj su skloni ne treba još i vjetar u leđa sa raznih briselskih adresa u obračunu sa istinskim progresivnim akterima ovih društava. Da li će današnja EU, lišena nekadašnjeg liderstva jednog Kola ili Miterana, imati potencijal da prepozna opasnosti sa kojima se suočava proces širenja njenog vrijednosnog sistema i ko su ključni kočničari? Ohrabrenje je da je na brojnim važnim i uticajnim mjestima EU za kočničare već smišljen naziv - autokrate ili stabilokrate. Nama ostaje da kao slobodni građani, koji ne pristaju na dogme i ne pripadaju klonovsko-zombiranoj DPS “eliti”, dobronamjerno upozoravamo i kritički opserviramo i ponašanja naših partnera. Ovaj kritički osvrt upravo treba shvatiti na taj način. Jedino tako ćemo spriječiti da autokrate ne zgaze, potroše i obesmisle našu težnju za životom u uređenoj evropskoj zajednici, trošeći nam nove tri decenije naših i života naše đece.
Autor je član Predsjedništva SDP
Bonus video:
