STAV

Plavi kofer iz Ankare i ostale sitnice

Meni su tog majskog jutra obećali uređenu državu u kojoj ćemo svi mi njeni građani samo da radimo svoj posao i u kojoj će da nas jedino brane i štite zakoni. To nijesam dobio

5131 pregleda 5 komentar(a)
Foto: Shutterstok
Foto: Shutterstok

Ovo je priča posvećena svim onim građanima Crne Gore koji ovih dana, mjeseci i par godina dobijaju naprasnu amneziju. Svima onima koji kažu pa bilo je bolje u Milovo vrijeme i ovi drugi su gori, ili se prosto prave da nijesu znali za puno toga. A neće biti tako kako kažu moji sugrađani koji su odlučili da se ne sjećaju tog vremena, jer im je tako lakše. I u Milovo vrijeme i sada su ćutali i revnosno sve mu zaboravljali. Nama građanima Crne Gore je tog majskog referendumskog jutra 2006. godine obećana zemlja slična ovoj iz priče o mom plavom koferu. Dakle, zemlja od zakona. Izvinite, gospodine Đukanoviću i ostala gospodo iz DPS, ali vi mi je nijeste dali. Prevarili ste nas obične građane Crne Gore.

Ali pođimo redom. Jednog novembarskog jutra moj plavi kofer uredno spakovan predat je na ukrcavanje u avion da bi započeo svoj let za Ankaru. Podrazumijeva se da sam u tom istom avionu bio i ja na istom letu za Ankaru, sa presijedanjem u Istanbulu. I put je započeo baš kao što započinju svi naši putevi u inostranstvo. Prijavljivanje na šalteru, izdavanje bording karte, pasoška kontrola, pretres na ulazu u putnički salon i konačno ukrcavanje u avion. Jednom riječju dosadna rutina. I let i slijetanje na aerodrom bio je monoton. Sve je bila jedna uhodana procedura, do trenutka kada sam predao svoj pasoš kontroli prilikom pokušaja da se ukrcam na drugi let do Ankare. Tog trenutka se ja i moj plavi kofer razdvajamo.

Naime, mene granična policija na aerodromu prvo zaustavlja, ne dozvoljava ulazak u avion i sprovodi u službene aerodromske prostorije na dalju obradu. Zbog čega? Zbog toga što meni građaninu Crne Gore moja granična policija na prelazu u mojoj zemlji nije kazala da ne mogu putovati u Tursku sa pasošem čija važnost ističe za manje od šest mjeseci. Tako da je moj kofer nastavio let da vidi Ankaru, a meni su uzimali otiske prstiju i fotografisali i anfas i iz oba profila. Vrlo profesionalno su policijski službenici radili svoj posao, tako da je meni jedino preostalo da vježbam svoj filmski engleski sa njima i sa još par desetina emigranata iz cijelog svijeta koji su takođe obrađivani. Kako ja nijesam glavni junak ove priče nego moj kofer koji je tada već bio sam u bijelom svijetu, samo ću još napisati da sam ljubazno deportovan iz republike Turske prvim sljedećim letom nazad u Crnu Goru. A u mojoj zemlji sam uz pratnju policijskog službenika sproveden u policijsku stanicu. Toliko o meni.

Moj kofer se vrtio dugo kao na modnoj reviji po pokretnoj traci po slijetanju na aerodromu Ankara. Uzalud, jer ja nijesam bio tamo da ga preuzmem. Onda je neki službenik koji radi svoj posao odnio moj plavi kofer u aerodromski biro za izgubljene stvari. Tamo je moj kofer drugi službenik, koji takođe radi svoj posao, uredno popisao i odložio na policu. U državi gdje postoje zakoni i gdje ljudi rade svoj posao za koji su plaćeni, za manje od 24 sata od popunjavanja obrasca za povraćaj prtljaga na podgoričkom aerodromu, neki su ljudi moj plavi kofer iz Ankare meni dostavili na kućnu adresu. I meni nije krivo ni na policijske službenike niti na osoblje avio kompanije. Oni su samo sprovodili zakone svoje zemlje i radili svoj posao.

Meni, građaninu ove zemlje koja se zove Crna Gora je žao što se i u mojoj zemlji ne primjenjuju striktno zakoni. Muka mi je više od nametnutih lažnih nacionalnih i vjerskih dilema i tema. Muka mi je od ove nebeske (skaj) države i njenog lažnog puta u Evropu. Meni su tog majskog jutra obećali uređenu državu gdje ćemo svi mi njeni građani samo da radimo svoj posao i gdje će da nas jedino brane i štite zakoni. A to nijesam dobio. Zbog te činjenice da me niko nije u mojoj državi upozorio na podgoričkom aerodromu na činjenicu da sam u prekršaju prema Republici Turskoj. A to što nijesam upozoren je endemska sistemska bolest nedostatka ozbiljnosti ovog državnog aparata koji je uzgajao bivši režim. Zato nijesu „ovi i oni“ isti. Oni su mnogo gori. A od ovih ću javno da tražim od sada da mi daju zemlju Crnu Goru makar sličnu zemlji iz koje je došao moj plavi kofer. Razumijemo li se?

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")