SJEĆANJE IZ 1984.

Sa Džordžom Bušom u Bijeloj kući

"Crnogorac nijesu sve lađe potonule“, rekao je ambasador
233 pregleda 3 komentar(a)
Vladimir Keković, Džordž BuŠ
Vladimir Keković, Džordž BuŠ
Ažurirano: 04.02.2019. 03:02h

Državna delegacija SFRJ, na čelu sa Mikom Špiljakom, predsjednikom Predsjedništva, 1984. godine učinila je zvaničnu posjetu SAD-u gdje je boravila više dana.

Prethodnicu je činila tročlana ekipa SDB-a zadužena za poslove bezbjednosti. Putovali smo avionom na relaciji Beograd-Zagreb-Njujork, puni radoznalosti i iščekivanja za susret sa „Novim svijetom“. Maršruta je dalje vodila za Vašington i Los Anđeles. Kakva nas sve iznenađenja čekaju? U Njujorku je boravak kratak, nešto duže od 24 časa. To vrijeme smo maksimalno iskoristili da ponesemo što potpunije utiske o tome megalopolisu, jednom od svjetskih čuda koji je stvorio ljudski um i čovjekovo pregnuće. Njujork je simbol gordosti, sjaja i ljepote. Raskošni, neboderski, arhitektonski ansambl. Sve je kolosalno i djeluje zbunjujuće: najveće zgrade na svijetu, oblakoderski kvart Menhetm sa glavnom ulicom Brodvej, zatim Bruklin, Bronks, Palata Ujedinjenih nacija, životna vreva. Kako je čovjek ovdje mali, nevidljiv, a ta veličanstvena „nestvarnost“ koju gledamo je njegovo djelo.

U Vašingtonu smo prvo posjetili našu ambasadu gdje smo se upoznali sa ambasadorom Rakićem i njegovim saradnicima i poveli prve radne razgovore. U nevelikoj, ali skladnoj zgradi ambasade, obezbijeđen nam je smještaj. Već narednog dana organizovan je sastanak sa službama bezbjednosti SAD-a (FBI i Sikrit servis). Predočili smo našu bezbjednosnu procjenu, ukazali na moguće bezbjednosne probleme, predali spisak ekstremnih emigrantskih lica koje treba pokriti, i izložili predlog mjera. Sve je usaglašeno, uz punu kooperativnost službi bezbjednosti domaćina. Kako smo već imali saznanja da se iz krugova ekstremne ustaške i četničke emigracije pripremaju demonstracije i provokacije, insistirali smo, bez obzira na demokratsku praksu domaćina, da se ti protesti mogu organizovati na najmanje 250m udaljenosti od mjesta boravka ili maršrute delegacije. To je prihvaćeno.

U Vašingtonu, sa širokim avenijama, lakše je preduzimati mjere bezbjednosti na maršruti kretanja jer je taj sistem uhodan, zaustavlja se saobraćaj dok prođe delegacija, a Bijela kuća, Kogres SAD-a (Kapitol), Stejt department, u kojima će se odvijati posjeta pod stalnim su i rigoroznim mjerama bezbjednosti.

Kao predstavnici SDB-a ovdje smo doživjeli veliku počast i uvažavanje. Potpredsjednik SAD Džordž Buš, nekada direktor CIA, odlučio je da nas primi u svom kabinetu u Bijeloj kući i poziv uputio preko našeg ambasadora. Bilo je to iznenada, neočekivano, jer nije bilo predviđeno protokolom posjete. Prihvatio nas je Bušov šef za bezbjednost  - Dragana Ćulafića iz SDB SSUP, mene i generalnog konzula Branka Lakića koji je bio naš prevodilac, (treći član naše ekipe Kovačević već je bio u Los Anđelesu) - i sa nama obišao Stejt department i Bijelu kuću, sem rezidencijalni dio uključujući i Ovalni kabinet. Bješe izašao „ispod čekića“ novi automobil predsjednika Regana, pa nam ga je pokazao, kako je rekao, prije nego je stavljen u upotrebu.

Džordž Buš nas je primio u svom kabinetu. Bio je to kratak protokolaran prijem gdje smo, kao odgovor na njegovo pitanje, izrazili zadovoljstvo dogovorom sa njihovim službama bezbjednosti i našu zahvalnost za ukazanu počast. Posluženi smo pićem, a onda se Buš fotografisao sa nama, pojedinačno i zajedno, i poklonio nam suvenire - pozlaćene šnale za kravate sa njegovim inicijalima. U Bijeloj kući njegov šef za bezbjednost organizovao je ručak i tom prilikom nije propustio priliku da nam kaže da je to prvi put da potpredsjednik SAD-a učini takav gest jednoj službi bezjednosti. Nakon toga, obišli smo neke znamenitosti Vašingtona: Linkolnov spomenik - mauzolej, Obelisk - spomenik Vašingtonu, Nacionalni muzej, i dr.

Fotografije sa ličnom posvetom Buša uručene su nam preko naše ambasade. Sveukupno, bio je to sjajan doživljaj koji se trajno pamti.

Državna delegacija imala je razgovor u Bijeloj kući sa predsjednikom SAD-a Ronaldom Reganom, gdje je bila organizovana i konferencija za štampu, Kongresu SAD-a u Spoljnopolitičkom odboru i u Stejt departmentu, gdje je bio priređen večernji prijem uz učešće velikog broja predstavnika društvenog i političkog života SAD-a.

Iz Vašingtona za Los Anđeles putovali smo avionom predsjednika SAD-a, pa smo dobili i vizit kartu „hvala što ste letjeli avionom predsjednika SAD“. U sedmočasovnom letu do Los Anđelesa nadletjeli smo veličanstveni kanjon Kolorada, simbol prirodnih snaga koji se dobro vidio.

Los Anđeles je ogromni grad na Pacifiku i morsko pristanište. Kako nam je rečeno, prostire se uz obalu okeana dužinom oko 100km. U ovom gradu je teže organizovati mjere bezbjednosti jer smo se sa aerodroma uključili u saobraćaj bez ograničenja, a u hotelu, gdje smo odsjeli i gdje je nekada boravio predsjednik Kenedi, čekalo nas je iznenađenje. U holovima, u prizemlju bilo je puno pripadnika ustaške emigracije koji su nosili plakate i transparente većeg formata na kojima su bile ispisane parole protiv Jugoslavije i državne delegacije, posebno protiv Mika Špiljaka. Smješteni smo na IV i V spratu, iako je bilo planirano da delegacija bude na istom spratu. U vezi sa organizacijom mjera bezbjednosti posebno je omanuo generalni konzul u Los Anđelesu Ljubo Đukić, koji je te mjere preduzimao zajedno sa Kovačevićem, trećim članom naše ekipe, ali je Đukić dao prednost Veljku Bulajiću, režiseru koji je zbog nominacije „Velikog transporta“ za Oskara posvetio više pažnje njemu nego obavezama prema državnoj delegaciji. Odmah sam organizovao sastanak (D. Ćulafić nije bio u Los Anđelesu već se vratio za Njujork da sačeka povratak delegacije) za procjenu nastale situacije i izrazio revolt zbog slabe organizacije, odnosno omogućavanja emigrantima da sačekaju delegaciju. Zbog toga sam protestovao i kod predstavnika službi bezbjednosti SAD-a naglašavajući da odstupaju od postignutog dogovora i da takvim postupkom dovode u pitanje dalju realizaciju posjete Los Anđelesu. Sjećam se riječi ambasadora Rakića koji je smirivao situaciju: „Crnogorac, nijesu sve lađe potonule“.

Prijem i večeru za državnu delegaciju je organizovao poznati industrijalac i kolekcionar umjetničkih slika Hamer. Atmosfera je bila prijatna i nekonvencionalna.

U jutarnjim satima sljedećeg dana delegacija je posjetila uredništva „Njujork tajmsa“ gdje je bio organizovan doručak. Nakon obavljenih razgovora kada je Špiljak dao kratak intervju, pri polasku ispred zgrade, neposredno ispred glavnih kola u kojima je bio predsjednik Špiljak, pojavila se plava žena sa naramkom novina u naručju i na našem jeziku histerično počela da psuje, dobacuje i vrijeđa našu delegaciju. Kako sam se nalazio u kolima ispred predsjednikovih, sa predstavnikom službe bezbjednosti SAD-a, ovaj je izašao i stao ispred te žene i potom je udaljio. Ponovo sam reagovao zbog tog incidenta na što mi je odgovoreno da se to više neće ponoviti. U stvari, kako sam kasnije saznao, ovi nepredviđeni događaji u Los Anđelesu bili su planirani kao dokaz demokratskih sloboda u SAD-u.

Uslijedila je posjeta Gradskoj vijećnici u kojoj su vođeni službeni razgovori, a potom obilazak stadiona na kojem je trebalo da se te godine otvore Ljetnje olimpijske igre. Poslije podne organizovana je otvorena tribina na kojoj je prisustvovalo oko 500 zvanica i tokom koje je govorio i odgovarao na pitanja Mika Špiljak. Bio je u velikoj formi i ostavio odličan utisak. Mi mu to kažemo pri povratku u hotel, a on

„Ja samo znam da se više ne mogu držati na nogama“, očito umoran od prenabijenog programa toga dana.

Iz Los Anđelesa delegacija je otputovala za Njujork, a potom je uslijedio povratak u zemlju.

Posjeta SAD-u, na osnovu zvaničnih saopštenja, a i neposrednog utiska, bila je veoma uspješna, čak je dala rezultate iznad očekivanja.

SDB je u granicama mogućnosti dobro obavila svoj posao i imala privilegiju kakva se samo jednom pruža u životu.