Prve poruke koje dobijemo pri rođenju imaju ključnu ulogu u oblikovanju naših vrijednosti, moralnih načela i načina prilagođavanja svijetu. Sjećam se priča iz vremena kada sam već mogao da zapamtim, to da su muški članovi familije Ivanović organizovali narodno veselje na dan mog rođenja. Kao “prvog pa muškog” u patrijarhalnoj familiji, ovo slavlje dešavalo se na tri različita mjesta: Riblji restoran (sada Voli i CKB), “Dva krapa” i šank Kina Kulture (današnje godoovsko Gradsko pozorište).
Postojala je i priča o tome kako je jedno od zagrijavanja održano kod Bose Feribot, preko puta Fonda PIO. Kasnije su se svi okupili u stanu u kojem sam rođen, preko puta stare Vatrogasne zgrade (danas Banka) u Marka Miljanova 13. Bio sam i više nego dobrodošao u ovaj svijet i u ovaj grad.
Prve korake napravio sam na Gorici, (izgubila 35% teritorije do danas) dok je moj prvi samostalni prelazak ulice bio do Knjižare Učila (sada privatna apoteka). Ta iskustva probijanja granica komfora u tim ranim godinama ostala su mi živopisno urezana u sjećanju, često više nego ona koja proživljavam danas.
Ponosno se sjećam trenutka kada sam kao mali doprinosio porodici, odlazeći po hljeb u Ulici Novaka Miloševa do dragstora, koji se samo tako i zvao - “dragstor” (današnji privatni butik). Odatle bi tatin drug Srđa ritualno kupovao čokoladu Galeb kad god bi dolazio u posjetu.
U istoj ulici su postojale dvije videoteke, Kalimero i Vučko (danas ih više nema). Osjećao sam posebnu lojalnost prema Kalimeru i sjećam se sreće kada sam sa samo pet godina istrčao iz kuće da vlasnicima kažem da se upravo pušta Kalimero na Rai Due.
U porodičnom albumu imam jednu od najdražih slika gdje sjedim po sred kafanskog stola sa stričevom ekipom, tek pristiglom iz Australije, odjeven u odijelo sa leptir mašnom i pjenom od piva po brkovima. U pitanju je bio Kafe Korzo (danas privatni butik).
Sjećam se, na istom ćošku, divljenja i strahopoštovanja koji mi je ulivao logo Jugobanke u kojoj je strina radila, kao i crvenog fonta Knjižare Kultura u istoj ulici (privatni butik).
Kad svanu dani, išlo se “na muziku” u Hotel Crna Gora, ili Hotel Podgorica, nerijetko i Dom JNA đe su se katkad gledali filmovi. (Opet sve privatnici i investitori i braća i kumovi, liše renoviranog Doma JNA).
Karte za projekcije u Kino Kultura se nisu kupovale, barem ne onda dok je čika Meso Serhatlić bio u smjeni.
Međutim, najveću sreću u tim godinama osjećao sam kada bi roditelji došli ranije po mene iz vrtića Đina Vrbica i odveli me na sladoled u Hotel. Pamtim hladne metalne posude za sladoled i trčkaranje oko stolova.
Sjećanja na proljeće, bijele rade iz Njegoševog parka, Sastavke, Tabački most(/) i strah od Zemljinovog objekta (/), djeda koji svakodnevno dolazi iz Radovča (Hard Rock), taksiste Vera Ademovića ispred (/), Zeka Pepića iz frizerske zadruge (/) te igrališta (današnji privatni parking) gdje sam proveo djetinjstvo. Ova sjećanja oblikuju sliku grada koji je nekada imao mnogo smisleniji prostor za život, gdje je disanje bilo lakše, a odnosi među ljudima tačniji.
Tu neđe, na kraju mog tadašnjeg čitavog svijeta koji su sačinjavale svega par ulica, jedno zeleno brdo i dvije rijeke, nalazili su se džinovi među drvećem - podgorički platani. Prve igre izvan naše ulice obilježene su hladovinom koju su pravili drvoredi, u čijem smo hladu mogli prolaziti cijelim centrom, a da nismo direktno kročili na vrelo podgoričko sunce.
Mog oca je njegov otac vodio na šampitu kod Š.T. Hamze. Mene je vodio moj. Ideja je bila da nastavim taj običaj, ali danas saznajem da više neće biti Korza. To se dešava na dan kada je posječena Lipa preko puta obućarskih radnji Sloga i Napredak, posred Balšićeve ulice, tik pored najstarijeg podgoričkog platana, čiji se korijeni diraju zbog atmosferskog kanala. Za mene su ti korijeni poput živih rana.
Sve što sam naveo - ustanove, ili bolje rečeno institucije, kafane, restorani, gotovo svaki pedalj ovog grada - uništeni su, ili kako to danas vole reći, “valorizovani”. Začetnik trenda devastacije Podgorice, urbanističkog haosa i investitorske urbanizacije je bivši gradonačelnik Miomir Mugoša, a tu praksu nastavili su njegovi partijski nasljednici. Njegove valorizacije sam i sam dobro osjetio kad je htio da nam buši Goricu.
Bivši režim se toliko maćehinski odnosio prema glavnom gradu, da svaki put kada vidim bager na ulici postajem frustriran i retraumatizovan.
Kada ode Korzo, ostaće samo Platan, jedan od posljednjih svjedoka Titograda i Podgorice. Nije da imam 80 godina života pa da se za tako kratko vrijeme sve moglo uništiti. Pardon, “valorizovati”.
Na periferiji kapitalizma, tamo gdje nema snažnog političkog otpora, kapital uništava sve pred sobom za duboke džepove investitora. Oni igraju Tetris sa zgradama i Monopol sa kućicama i hotelima, pretvarajući uspomene našeg djetinjstva u svoj posjed.
Nažalost, ovo nije samo odlika Podgorice, već je globalni fenomen.
Danas, kada posljednji tragovi ovog grada nepovratno odlaze u zaborav, kad poput domorodaca tražimo sjećanja na ono što je bio nekadašnji cikotićki duh, shvatimo da u kasnom kapitalizmu niti jedno pravo nije zagarantovano trajno. Stečeno pravo nam je zagarantovano dok ne ugrozi nečiji kapital ili interes. Zato, trebamo shvatiti da neće niko doći da nas spasi ukoliko se sami ne ujedinimo.
Autor je reditelj
Bonus video:
