Damnatio memoriae, što doslovno znači “prokletstvo sjećanja,” bila je praksa u drevnom Rimu koja je podrazumijevala sistematsko brisanje svih tragova i sjećanja na osobu koja je osramotila državu. Ovo je uključivalo spaljivanje svih predmeta i dokumentacije povezane s tom osobom, kao i brisanje njenog imena s natpisa i spomenika. Najpoznatiji damnatio memoriae je slučaj Nerona, koji je bio poznat kao surov vladar. Kolika je njegova surovost najbolje govori to što je ubio majku i ženu. Proganjao je hrišćane i vodio je veoma raskošan život nauštrb svog naroda. Povećavao je poreze zbog svog raskošnog života.
U paraleli s Rimom, zamislimo crnogorskog Nerona, vlastodršca koji je, poput rimskog cara osramotio svoju zemlju “paljenjem” Crne Gore. Za Rim se govori da je vječni grad, a takođe se kaže i da je Crna Gora vječna, čime se ukazuje na njenu dugotrajnu istoriju i otpornost prema velikim imperijama poput Otomanskog carstva i Mletačke Republike. Kada je karta Evrope sačinjavana od nekoliko država, mjesto na toj karti je imala i Crna Gora. To dovoljno govori o kakvom je narodu riječ. Narodu koji nikada nije dozvolio da bude potčinjen! Sada bi taj isti narod morao odgovoriti na veliku nepravdu koja je vladala i na destruktivno upravljanje državom. Odgovor bi morao biti srazmjeran šteti koja je nanijeta, kako bi to bio podsjetnik da nikada više niko neće moći da upravlja državom bez vođenja računa o dobrobiti društva. Egoizmu bi se stalo na kraj, jer se u narodu probudio inat i strah je postao misaona imenica. Sada je vrijeme za svođenje računa!
U ovom kontekstu, velika kazna za crnogorskog Nerona bila bi damnatio memoriae, jer bi se izbrisalo sjećanje na njegove zle postupke iz kolektivne memorije. Ova kazna bi bila veća nego što on može zamisliti, jer bi označila ne samo fizičko uništenje svih materijalnih tragova, već i moralno osuđivanje koje bi ga stavilo izvan granica ljudskog sjećanja. To bi bio način na koji Crna Gora čuva svoju čast, otpornost i dugovječnost, pokazujući da čak i nakon izazova, ostaje nepokorena i vječna.
U teškoj sjenci crnogorskog Nerona, vlastodršca koji je svojom vatrom oskrnavio Crnu Goru, otvara se poglavlje u kojem narod osjeća teret prošlih zlih aktivnosti. Damnatio memoriae ne bi bio samo čin osvete; to bi postalo sučeljavanje s prošlošću, u kojem bi Crna Gora, zemlja ljudskih sokolova, morala pronaći ravnotežu između obnove časti i očuvanja vlastite vječnosti.
Ova kazna postala bi ritualno čišćenje duše Crne Gore, a svi tragovi povezani s Neronom postali bi plamen koji želi pročistiti kolektivno pamćenje. Spaljivanje simbola njegove vlasti bilo bi poput rituala kojim se oslobađa zemlja od tereta prošlih grešaka. Dok Crna Gora traži svoje mjesto u vječnosti, damnatio memoriae postaje korak prema iscjeljenju.
Narod bi, uprkos žudnji za pravdom, takođe morao sagledati dublje implikacije ove kazne. Da li bi se mogla izbrisati prošlost ili bi se samo ugušila istina? Da li bi takav čin mogao da donese istinsko pomirenje ili bi ostavio dublje ožiljke na društvu? S obzirom na vječnost Crne Gore, pitanje o dugoročnim posljedicama postaje ključno.
U ovoj drami, Crna Gora bi mogla pronaći snagu u svojoj prošlosti, a damnatio memoriae postao bi simbol preporoda. Ako se odluči na ovaj drastičan korak, to bi moglo postati svjedočanstvo o njenoj sposobnosti da se izdigne iz pepela, poput feniksa, i izgradi vječnost izvan zla koje je nanijela neronska vlast. Možda će ta vječnost biti ispisana ne samo u kamenu, već i u dušama građana koji su zajedno prebrodili teškoće i ponovno izgradili svoju zemlju.
Ovim činom, Crna Gora bi pokazala da niko ne može biti iznad države i da će vječnost nadvladati egoizam, pohlepu i razne požude zemaljskoga života.
DA JE VJEČNA!
Autor je ekonomista
Bonus video:
