ZAPISI SA UŠĆA

Krvava ljepota 20. vijeka

„Kada neko pita, odakle si Igore Marojeviću, šta je najkraći, a šta tačan odgovor?“, pitam dok prelazimo sa kafe na pivo. „Najkraći je 'odasvud', a najtačniji je, možda, 'niotkud'. Sam svoj majstor ili sam svoja šeprtlja“

4392 pregleda 5 komentar(a)
Marojević na Beogradskom sajmu knjiga 2023., Foto: D. Dedović
Marojević na Beogradskom sajmu knjiga 2023., Foto: D. Dedović

Sa nekim ljudima protok vremena posloži karte kako treba. Sa nekima pogrešno. A sa nekima nikada. Na početku, prije mnogo godina, mislio sam da ni vrijeme neće pomoći meni i Igoru da se dobro družimo.

U beogradskoj književnoj čaršiji kružile su priče, anegdote i tračevi, o Igoru kao skandal-majstoru. Sada, kada mu kažem da me je sarajevska književna krčma sa velemajstorima kafanskih pizdarija kao što su bili pokojni Veljo Milošević, Branko Čučak ili Hazim Akmadžić Dajdža još osamdesetih učinila opreznim prema tipovima koji kafanu koriste kao binu za opasni stand-up, on mi kaže - ti mene, brate, naprosto nisi volio. Uvjeravam ga da samo nisam mogao da spojim njegovo skandal-majstorstvo sa sofistifikovanim pasažima njegove proze. „Hvala na oba komplimenta, mada se za ovo prvo nisam trudio, biće da su mi 'prijenuli' pank i genetika s očeve strane“, kaže Igor i zamišljeno dodaje: „Mnogo toga ide zajedno ako je čovjek u stanju da ne bježi od sopstvenih krajnosti i oko njih opiše što pravilniji lûk“.

„Od sebe se ne može pobjeći“

Igor Marojević zaista nije bježao od krajnosti. Najprije smo se povremeno počeli družiti posle književnih promocija, u društvu pisaca koje bi potom napunilo obližnju kafanu. Došao sam na promociju njegove knjige „Ostaci sveta“ na Kolarcu, a on na promociju moje knjige u Narodnoj biblioteci. Potom smo jednom sa zajedničkim prijateljima otišli kod Ljube u atelje gdje se do zore slušala muzika i pijuckalo. Kupovali smo piće na kiosku, a Igor se obratio mladiću u radničkom kombinezonu: „Stari, jesi li ti više ustaša ili više četnik?“ Očito je Igor bio inspirisan vrištećim naslovima tabloida koji su bili izloženi na pultu. Pomislio sam - od ovoga bježim. Ali mladić je samo odmahnuo rukom: „Nisam ništa. Samo sam umoran“.

Posle sam pitao Igora da li on - kao i ja - povremeno tumarajući po beogradskoj noći sa veselim umjetnicima nešto traži ili od nečega bježi. On kaže da kod takvih pitanja odgovor najčešće sadrži obje opcije ponuđene pitanjem. „Doduše, u konkretnom slučaju više tražim no što bježim. Kad tražim, tražim nešto novo ili neki zaključak, a od sebe se ne može pobjeći“.

Vidjeli smo se za Sajam knjige na Brodu - na plutajućoj krčmi na Savi koja radi do kasno. Društvo se lijepo zabavljalo i smijalo. Nervirao sam izrazito nacionalne pisce među nama nazdravljajući uz stih Miloša Crnjanskog: „Jer velika prošlost je laž“. Igoru se ta ludička dosjetka svidjela.

Kao dodatni katalizator našeg približavanja poslužio je nehotično još jedan pisac, naturalizovani Sarajlija sa Vračara, Džimi, s kojim prijateljujem decenijama. On je, kada bi dolazio u Beograd, volio da se druži sa Igorom. Prepričavao je i jednom i drugom anegdote iz druženja. Mada to nikada nismo spomenuli, vjerovatno nas je zbližila i činjenica da su naši očevi poticali iz Crne Gore.

„Granična stanja“ u Zemunu

Sve to me ohrabrilo da pozovem Igora da se nađemo i razgovaramo o njegovom proznom djelu „Granična stanja“. Knjiga od pet dužih priča nagrađena je Vitalovom nagradom kao najbolja knjiga na srpskom jeziku u prošloj godini. Dogovorili smo se da dođem u Zemun. On tamo živi. Dolazim pola sata ranije, a on je uz kafu i novine već za stolom. Pitam ga da li Španci dolaze ranije od nas Njemaca - aludirajući na njegov život u Barseloni, a moj u Kelnu.

foto: D. Dedović

„A ne, Španci dolaze pola sata kasnije. Ne znam šta mi je danas“. Uz kafu ga pitam šta mu pored svih ovih gradova u kojima je živio znači Zemun. „Ako je centar Beograda u stalnoj petoj brzini, Zemun je u drugoj. Kao čovjeku koji je rođen i odrastao u provinciji, prija mi ta sporost. Zbog Dunava i austrougarske gradnje, Zemun mi je i kopča sa rodnom Bačkom. Vicevi o Zemuncima nemaju veze sa životom, kao ni većina viceva, u Zemunu su susjedi mahom kulturniji i više poštuju tuđu privatnost nego u centru Beograda“.

Sve ovo mi prija - naposljetku Igor govori o mom rodnom mjestu u kojem nisam nikada živio. Okrećem razgovor prema nagrađenoj knjizi. "Granična stanja" počinju pričom „Opšta mjesta u vanrednom stanju“. Na aerodromu u Frankfurtu protagonista pokušava da zametne razgovor o njemačkoj filozofiji sa oficirom njemačke pogranične službe. Pitam Igora da li je to gola fikcija ili iza ove priče postoje takođe „granična iskustva“. „Pa desio se taj apsurdni susret na aerodromu, povodom isticanja mojih papira EU zbog vanrednog stanja uzrokovanog katalonskim referendumom, s tim što sam događaj u staklenoj aerodromskoj ćeliji preusmjerio u skladu s pravilima književnog zanata ili onako kako ih vidim. Inače sam nastupao u Berlinu i Lajpcigu, više puta sam i u raznim okvirima antologizovan u Njemačkoj, mada je objavljivanje knjige na njemačkom kao kruna izostalo. Boravio sam i u Kelnu, Minhenu, Štutgartu, Mecingenu kao rodnom mjestu Huga Bosa, glavnog junaka mog romana "Schnitt." Teško da sam imao korektnije odnose s pripadnicima neke nacije nego sa Njemcima“.

U knjizi protagonisti Njemci, Slovenci, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, Srbi imaju u sebi i pomirljivost i okrutnost. Nekada se to preliva jedno u drugo. „Toga nažalost ima kod većine ljudi, pa makar bili i umjetnici. Čovjek je dualno biće, a ekstremni konteksti iz njega izvlače manje sofisticiraniji dio ličnosti, koji bi bez zavaravanja trebalo da osvijesti ako želi dobro i drugima i sebi“, kaže Igor. Odakle si?

„Kada neko pita - odakle si Igore - šta je najkraći, a šta tačan odgovor?“, pitam ga dok prelazimo sa kafe na pivo. „Najkraći je 'odasvud', a najtačniji je, možda, 'niotkud'. Sam svoj majstor ili sam svoja šeprtlja“, kaže mi bez oklevanja.

U razgovoru upotpunjavam znanje o biografiji Igora Marojevića. Ona sama po sebi zvuči kao proza sa puno zaokreta. Rođen je 1968. u Vrbasu. Otac Radoje je iz sela Morakovo iz Nikšićke Župe, a majka Anđelija iz Banjana. Otac je studirao u Novom Sadu, a u Vrbasu cijelu deceniju radio u „Vitalu“. Zabavna mi je činjenica da je Igor jedini od dosadašnjih 28 dobitnika nagrade koji je rođen baš u Vrbasu. „Zlatni suncokret“ se vraća kući.

Majka je studirala srpskohrvatski, govorila je i njemački. Vojvođansko djetinjstvo traje do 1973. Porodica se seli u Bar. Igoru je pet godina i već čita i piše - ekavskom varijantom. U školi na primorju djeca ga zbog izgovora prozovu „Lepo Belo“. Kad je počeo da nosi naočare dobio je dodatni nadimak Ćoro. Roditelji su bez problema prebacili izgovor na fabrička podešavanja, njemu je trebalo duže. „Na jednom času sam čitajući pismeni zadatak progovorio najkvarniji crnogorski. Nisu me više dirali sve dok mi otac nije umro. Sad je fora bilo reći mi 'Jebem ti oca'.“ Igor je u Baru naučio da se brani. Uskoro otkriva rokenrol, bolje reći njegov kasni derivat - pank. Studira u Beogradu. Sljedeća stanica je Podgorica. Tamo je odlučio da se bavi prozom, uređivao književni časopis, pisao za novine. Upoznao buduću suprugu. „Bjehu to solidne tri godinice“, kaže on.

Posle četiri godine zajedničkog života u Beogradu, supruga odlazi na specijalizaciju u Španiju, on je uskoro prati. Šta mu je Barselona? „Nadogradnja za Beograd, kolika i Beograd za Podgoricu, kao i ova za Bar od kog mi je pak Vrbas miliji“. Igor kaže da u Barseloni ima više prijatelja nego na cijelom Balkanu. Naučio je španski i katalonski. Počeo da piše na jeziku koji nije njegov. Institut za teatar mu je producirao dramu. Brak nije izdržao špansku epizodu, Igor se razvodi. Važno mu je da kaže da je u lijepim odnosima sa bivšom ženom. A Španiji se stalno vraća. „Španija mi je rezervna domovina i bolje iskazujem svoj temperament na španskom nego na srpskom“. Ipak se u novom milenijumu vraća u Beograd. Još jedna sjenka zamračila mu je životni put. Dvije godine mlađa sestra Ivana umire u trideset i četvrtoj godini života. O tome još ne može da piše.

Dugo je bio urednik u najmoćnijoj postjugoslovenskoj izdavačkoj kući. Onda se i to okončalo. Sasvim se posvetio pisanju. „U Beogradu sam otkrio svoju opsesivnu temu Jasenovca, a u Barseloni jednako opsesivnu Španskog građanskog rata, koje su poslužile kao glavni tematski okvir mog najviđenijeg romana 'Ostaci sveta'“.

U tom romanu se povezuju razni istorijski odsječci zla iz prošlog vijeka - od Jasenovca preko Srebrenice, Španije tridesetih do bombardovanja Beograda krajem milenijuma. Igor tih 400 strana naziva „romaneskni road movie kroz krvave ljepote 20. vijeka”. Za ovu knjigu je dobio niz nagrada.

Zemunsko veče

Raste vodostaj piva. Pričamo o muzici. Osamdesete. Igor ima bend u koji možeš da upadneš samo ako imaš više od pedeset godina i ako si ostvaren na nekom drugom polju. Tekstopisac i frontmen ne odustaje od rokenrola. “To je divna mogućnost spajanja poezije, najfinije abdominalne umjetnosti i bunta. Sveo se na alternativu, ali to je dio rokenrola koji najviše volim, zato mu se i stalno vraćam“.

foto: D. Dedović

Odgovorio mi je na pitanje odakle je. Na kraju ga, kada se spajtamo, pitam ono što pitate samo dobre drugove - ko je zapravo Igor Marojević? Da li mu je identitet zamršen zbog seljakanja, tereta biografije, iskustva, raznih jezika? Odgovor mi se sviđa. „Ono sam, što osjećam da sam, čak i ako ne znam šta osjećam. Gledam da ne ulazim u etnogenezu, osim u fikciji. U Srbiji sam naučio da čitam i pišem i ona me vezuje jezikom. Crnogorske korijene osjećam u kafani i u konfliktima, od kojih jedno vrijeme nisam bježao“. Živio je dugo u Španiji, sada je Zemunac. Da li se skrasio? „Pošto nisam niotkud, ne bih se vezivao ni za jedno mjesto. Relacija Zemun-Barselona mi se čini idealnom za očuvanje privatnosti uprkos eksponiranju kao sastavnom dijelu posla“.

Pogledam kroz prozor. Već se hvata mrak. Družili smo se osam sati. Koliko je čovjeku potrebno da upozna nekoga? Nekada godine. Decenije. Nekad jedan dan, i manje. Vrijeme, kao što rekoh, katkad posloži karte kako treba.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")