BALKAN

Kriza kao način postojanja

Kriza se nameće kao naše drugo ime, kao naše suštinsko obilježje, kao ono sa čime živimo, odlazimo i nestajemo u ovoj zemlji

3021 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Otkako pamtimo, zapravo postdejtonska BiH je zemlja permanentne političke krize, gotovo da u tih nešto manje od trideset godina mira ovdje nije postojao nijedan dan kada nismo bili kao zajednica drilovani tim dojmom. Kriza se nameće kao naše drugo ime, kao naše suštinsko obilježje, kao ono sa čime živimo, odlazimo i nestajemo u ovoj zemlji. Kad neko kaže kriza, mi prirodno mislimo na Bosnu i Hercegovinu, na našu nemogućnost da se jednom funkcionaliziramo kao društvo, da pronađemo rješenje kako ovu našu stečevinu usmjeriti u nekom pravcu koji ne izlazi van okvira zdravog razuma i civilizacijskih obzora. Drugim riječima, rodilo se ovdje mnogo generacija koje ne poznaju drugačiju društvenu klimu od kretanja iz krize u krizu. Ono što nam je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ostavljeno kao kakva-takva platforma na kojoj se može graditi nešto sretnije i čovjeka dostojnije stanište, u godinama koje su slijedile neprestano je rastakano, demontirano, dovođeno do krajnjih konzekvenci opstojnosti.

S tim dojmom neprestanog levitiranja na samoj ivici ambisa gotovo da se nikada nije osjetio trenutak koji svjedoči nešto drugačije, neki period kada smo bili sigurni da stvari zaista idu u nešto boljem pravcu, sa bilo kakvom vizijom budućnosti koja će omogućiti da se možemo uhvatiti za bilo kakvu utopijsku misao da će jednog dana svanuti. Tokom minulih godina mi smo izgubili jako mnogo, prije svega izgubili smo ljude, one koji su u nemogućnosti da se nose sa stalnim pritiscima, zaglušenošću etnonacionalnim trvenjima i partitokratskim prepucavanjima, odustali od vjerovanja u ovu državu i njeno postojanje. Sa druge strane, oni koji su ostali, doima se, pokazuju sve manje interesa za bilo kakvu interakciju vezanu uz izgradnju ove zemlje na osnovama pravednim i humanim, odnosno oguglali su na svaki vid promjene, prihvatili su stanje onakvim kakvo jeste, dočim ovaj sistem spojenih posuda zasnovan na nacionalnoj isključivosti postoji sam za sebe i sam zbog sebe.

Otuda, svaki olako shvaćeni uspjeh, svaki naizgledan polet kao što je to otvaranje pristupnih pregovora za članstvo u EU neprestano ostaju u sjenci one pogubne atmosfere blokade i saplitanja koja nam se na domaćem terenu nameće kao suštinski jedina poznata konstanta. Nismo ni primili kako treba tu vijest da je neki pomak konačno napravljen u ovom živom blatu u kojem plivamo tako dugo, a već na dnevni red dolaze nova zatezanja situacije, nove prijetnje, ucjene, novi razdori i gušenja. Bez obzira na svaki proklamovani cilj i napredak, mi se iznova, kao u nekom prokletstvu, vraćamo na iste one aktere i iste one njihove začarane krugove rastaljivanja preko leđa građana koji u trci za vlastitom, sve kompleksnijom i težom, egzistencijom nemaju više snage ni da reaguju na svu onu količinu dnevnih medijskih i drugih izlijevanja koji nam se bjesomučno izručuju na glavu i u mozak.

Odluka visokog predstavnika o nametanju odluka vezano uz Izborni zakon - ma kako bila riječ o ambiciji da zaustavi izbornu krađu - iznova nas je vratila na onu početnu tačku trvenja koja je toliko dobro poznata, toliko puta ponovljena, prežvakana, upotrijebljena, ali iznova se njome trguje, iznova je ona moneta kojom se nastoji zaustaviti probijanje opne ludila kojim nas se neumitno drži u regresiji. Ma kakva ta odluka bila, ma koliko ona kao i mnoge druge odluke u stvarnosti malo toga zaista polučuje u smislu svojih kvaliteta, ono što su predstavnici vlasti u njoj vidjeli jeste ponovno vraćanje na iste one maligne manevre sluđivanja, kojima se sve što je u prethodnom periodu ipak postignuto, sada zacrnjuje, te se doima da ništa zapravo nije ni učinjeno. I svaki put je jednako tako, ako smo danas osjetili da neka promjena možda jeste moguća, da postoje neki elementi nade da ćemo se sabrati oko onoga što su nam zajednički ciljevi i interesi, da bi nam svima bilo bar nešto bolje, već sutra doživljavamo demantovanje toga, upadamo u nove kotlove predizbornog inžinjeringa, koji sve pred sobom zarobljava u sivilo strančarenja. Istina je ipak jedna, ma kako gledali na sve ove stvari, dok god pristajemo na sistem koji proizvodi jedino sukob zarad očuvanja vlastitih interesa, a nauštrb interesa naroda, stvari će se ponavljati, svaki uspjeh će biti pretvoren u neuspjeh, a svaka nada ugušena u novim nametanjima kriza. Da li ćemo imati snage, mi preostali, ovakvi kakvi smo, da se izborimo sa time, pitanje je koje znači mogućnost da se uopšte zamisli život ovdje, ali život van nacionalnih torova i pripadajućih im tovara crnila.

(oslobodjenje.ba)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")