STAV

NATO i Kosovo

U rezoluciji Savjeta bezbjednosti, od 23. septembra 1998. godine, utvrđeno je da je 230.000 ljudi moralo da napusti svoje domove na Kosovu, od čega je 50.000 civila ostalo bez krova nad glavom

3026 pregleda 26 reakcija 17 komentar(a)
Foto: Rojters
Foto: Rojters

Profesor fakulteta političkih nauka u Zagrebu, Siniša Tatalović, navodi: "Sukob na Kosovu zahtijevao je NATO-ov odgovor. Brutalnost u ovom sukobu bila je direktan napad na demokratske vrijednosti, a jedno od obilježja strateškog koncepta NATO-a je spremnost saveznika da brane ne samo zajednički teritorij nego i zajedničke vrijednosti. Drugo, samo je NATO imao vojne kapacitete i sposobnost za izvede vazdušnu kampanju koja je zaustavila nasilje na Kosovu".

Saznanja iz međunarodnog prava, ukazuju "da je pravno dopušten akt humanitarne intervencije kao zakonit izuzetak u međunarodnim odnosima. Dakle, humanitarna intervencija je dopuštena u izuzetnim okolnostima kada je nasilna oružana akcija neke države ili skupine država usmjerena protiv vlasti države koja počinje masakre i druge međunarodne zločine protiv vlastitog stanovništva, i to širokim razmjerama i tokom dužeg perioda. Njezin cilj je okončanje tih zločina. Ovo je bilo slučaj na Kosovu".

Što se tiče situacije na Kosovu, 1989. godine nasilno je ukinuta autonomija te Pokrajine i tako su uvedeni zakoni i politike koje su predstavljali kršenje Međunarodne konvencije o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1975. Na Kosovu je uvedeno zakonodavstvo koje je ograničavalo raspolaganje zemljištem na nacionalnoj osnovi. Nesrbe, a posebno Albance, masovno otpuštaju sa radnih mjesta - u rudnicima, preduzećima, zdravstvenim, kulturnim i obrazovnim ustanovama. Na svim nivoima se ukida obrazovanje na albanskom jeziku. Mirni protesti su brutalno ugušeni, nemali broj lica je izgubilo živote u zatvorima, tokom služenja vojnog roka i prilikom pretresa u potrazi za oružjem, zbog torture uhapšenih lica.

Do Dejtonskog sporazuma krajem 1995. otpor aparthejdu se vršio mirnim sredstvima i pasivnim otporom. Od 1996. godine organizovana je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK). Godine 1998. došlo je do širih sukoba policije Srbije, Vojske Jugoslavije sa Oslobodilačkom vojskom Kosova, u kojima su počinjeni masovni zločini nad albanskim civilima.

U rezoluciji Savjeta bezbjednosti, od 23. septembra 1998. godine, utvrđeno je da je 230.000 ljudi moralo da napusti svoje domove, od čega je 50.000 civila ostalo bez krova nad glavom. Dolazi do prvog talasa izbjeglica u susjedne zemlje. U pojedinim selima se dešava i masakar nad civilima, posebno u selu Račak, gdje je ubijeno 45 albanskih civila, među kojima je bilo žena i djece. Ovaj masakar je predstavljao ključni trenutak za odluku NATO snaga da pokrenu vazdušnu intervenciju na tadašnju Sveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ).

Istovremeno sa početkom NATO akcije 24. marta 1999. godine, koja je trajala sedam sedmica, počeli su masakri civila i protjerivanje stanovništva neviđenih razmjera: oko milion izbjeglica je pobjeglo u Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Akcija je unaprijed bila planirana i izvršena po planu. Više od polovine stanovnika Kosova je istjerano iz svojih domova. Mnoga sela su spaljena do temelja. Dakle, treba zaključiti da akcija NATO-a nije dovela do egzodusa, već da je masovni egzodus ranije bio planiran, a prvi je planski izveden godinu dana ranije. Dakle, izvjesno je da vazdušna kampanja NATO-a ispunjava sve uslove kolektivne humanitarne intervencije i da je kao oružana akcija preduzeta u ovim izuzetnim okolnostima opravdana u opštem međunarodnom pravu. Pojedini stručnjaci ukazuju da je u toku vazdušne kampanje bilo i nepoželjnih civilnih žrtava, ali se one nisu mogle izbjeći. Radi se o nekim objektima za koje se može sumnjati da predstavljaju "vojni cilj". Za Tonija Blera cilj intervencije je u tom pogledu jasan: "Mi moramo ući u novi milenijum, u kojem će diktatori znati da se ne mogu izvući nekažnjeno u slučaju etničkog čišćenja ili represije vlastitog naroda. U ovom konfliktu mi se borimo ne za teritoriju, već za vrijednosti".

Vuk Drašković, potpredsjednik tadašnje Savezne vlade je izjavio da je, da je potpisan sporazum o Kosovu koji su ponudili jugoslovenskoj strani predstavnici međunarodne zajednice na sastanku u Rambujeu, siguran da ne bi došlo do bombardovanja SRJ od strane NATO-a. "Zamolio sam Miloševića da mirovni sporazum potpiše", ali je on to odbio. On dalje kaže "da je vršen neviđeni teror nad Albancima na Kosovu" i da u to vrijeme nije znao "da se albanski civili ubijaju, a leševi tajno voze u Srbiju i tajno sahranjuju na poligonima policije u Beogradu, i u rijekama i jezerima" od strane srpskih policijskih i vojnih snaga.

Dr Žarko Korać, profesor u penziji Filozofskog fakulteta u Beogradu i nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije, kaže: "Srbija je praktično abolirala sve svoje ratne zločince, pa tako i one koji su počinili ratne zločine na Kosovu. O ratnim zločinima srpske i policije tokom 1998. i 1999. godine nad kosovskim Albancima gotovo uopšte se ne govori u ovdašnjoj javnosti. Naprotiv, zvaničnici Srbije negiraju zločine koje su srpska vojska i policija počinili nad kosovskim Albancima. Retorika koju je gurao režim Slobodana Miloševića nakon NATO bombardovanja istovjetna je današnjoj retorici režima u Srbiji".

"Može se reći da aktuelni režim u Srbiji predstavlja restauraciju režima Slobodana Miloševića. To su uglavnom ljudi Miloševićeve politike. Vučić je u to vrijeme bio ministar za informacije. Sadašnji politički režim u Srbiji, za razliku od Miloševića, izbjegava direktnu konfrontaciju sa međunarodnom zajednicom i umjesto toga pokušava da balansira između Zapada i Istoka", kaže Erik Gordi, univerzitetski profesor međunaronog prava u Londonu.

U političkim partijama vladajuće većine u Crnoj Gori nema ni pomena o neviđenom teroru, sistematskom progonu, ubistvima, zločinima i masakrama albanskog civilnog stanovništva tokom 1998-1999. godine na Kosovu, od strane vojske i policije Srbije, zbog čega je NATO morao da interveniše. Takođe, u Srbiji i Crnoj Gori, često se može čuti kod pojedinih političkih struktura i političara da izgovaraju: "Kosovo je dio Srbije". Oni to vjerovatno kažu radi političkog marketinga i pridobijanja glasova kod onih građana koji još nedovoljno poznaju međunarodne odnose i spoljnu politiku, odnosno novu realnost geopolitike. Međutim, sigurno je da "Kosovo nije i nikad neće biti dio Srbije".

U intervju za Glas Amerike, povodom 25 godina od NATO intervencije u SRJ, general američke vojske u penziji Vesli Klark, koji je 1999. bio na čelu snaga NATO-a, navodi: "Ponosan sam na ono što je NATO uradio kako bi spriječio kampanju etničkog čišćenja uperenu protiv Albanaca na Kosovu. Nikada neću zaboraviti kada sam bio sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem, u novembru 1999, potpisivali smo tada finalni sporazum o povlačenju srpskih snaga sa Kosova, koje su i UN u svojoj rezoluciji pozvale da se povuku. Predsjednik Milošević mi je rekao: 'Mi znamo kako da riješimo probleme sa Albancima, radili smo to i ranije'. Ja sam ga pitao - kako to rješavate, a on mi je odgovorio: "Sve ih pobijemo". Ovdje nemam komentar, neka to ocijene sami čitaoci.

Autor je politikolog i vanredni član DANU

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")