BALKAN

Divna subverzija iz Kana

Nebojša Slijepčević dobio je Zlatnu palmu za kratki film o Tomi Buzovu, čovjeku koji nije mogao šutjeti. Zatečena je kompletna javnost regije, jer je otmicu u Štrpcima prekrio programirani zaborav

6562 pregleda 37 reakcija 3 komentar(a)
Spomen-ploča T. Buzovu u Beogradu, na zgradi u kojoj je stanovao, Foto: Arhiva Vijesti
Spomen-ploča T. Buzovu u Beogradu, na zgradi u kojoj je stanovao, Foto: Arhiva Vijesti

Vijest o tome da je Nebojša Slijepčević dobio Zlatnu palmu za kratki film, na filmskom festivalu u Cannesu stigla je toliko neočekivano i protutnjala je kompletnim medijskim prostorom regije onoliko brzo, koliko je kompletnu javnost zatekla. A onda se, nakon početne kombinacije šoka, ushićenosti i skoro nikakve informiranosti o temi pa i o dosadašnjem radu autora, ista ta javnost našla pred velikim pitanjem, kako ovu nagradu, čovjeka koji ju je zaslužio i samu temu zbog koje je nagrađen, tretirati.

Pa dok šokirana javnost razmišlja o ovom posljednjem, ovdje vrijedi napomenuti kako je jedini stvaran razlog zbog kojeg Slijepčević neće doživjeti sudbinu Želimira Žilnika čiji su „Rani radovi“ prvo dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu, da bi odmah potom, sve do 1982. bili zabranjeni u Jugoslaviji, a njihov autor bio prisiljen karijeru graditi u Njemačkoj, u tome što ipak formalno živimo u demokraciji pa je takvo što danas nezamislivo.

No, zato je sve ostalo iz perspektive načina na koji je zamislivo aktivno opstruirati autora i njegov nepoželjan rad, svakako jako dobro poznato i, uostalom, već je iskorišteno protiv Nebojše Slijepčevića.

Zbog toga one kraćeg pamćenja vrijedi podsjetiti na akciju iz 2019. godine, pod nazivom „Meni se to gleda“ koju su hrvatski filmaši poveli s ciljem pritiska na HRT koji jednostavno nije želio prikazati čitav niz odličnih i nagrađivanih hrvatskih dokumentaraca, kojima je čak i sam HRT bio koproducent zahvaljujući starijim ugovorima, a sve pod nebuloznim izlikama o nedostatku interesa javnosti ili o neadekvatnoj minutaži filmova. Iako je svima bilo jasno da se radilo o nepoželjnom sadržaju.

Pritisak na kraju jeste urodio plodom, ali je ostalo to da jedan od najvećih vrućih krumpira bio upravo Slijepčevićev film „Srbenka“, koji se bavio procesom nastanka riječke predstave autora Olivera Frljića, o sudbini Aleksandre Zec i općenito Aleksandrinom sudbinom. Pa smo tako imali činjenicu da je Slijepčević dobio nagradu „Vladimir Nazor“ za film koji nikako nije mogao doći do šire publike.

E, sad, tema u Cannesu nagrađenog filma, „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, nije toliko zazorna široj hrvatskoj javnosti i službenoj politici, kao što je bila sudbina Aleksandre Zec, o čemu uostalom mogu posvjedočiti recentne izjave Zorana Milanovića na tu temu. Ali da ista ta javnost i politika ne znaju što bi s Tomom Buzovom i s njegovim činom te s njegovim mjestom u službenoj historiografiji i memoriji napravili, doista ne znaju.

Jer Tomo Buzov je bio sve ono što je službena hrvatska politika željela izbrisati. Hrvat, umirovljeni oficir JNA, koji se oženio u Srbiji i ostao živjeti u Beogradu, koji očito nije osjetio zov nacije početkom devedesetih, ali koji je istovremeno svojim herojskim činom vlastitog žrtvovanja, koje je iz perspektive konkretne pomoći bošnjačkim žrtvama iz tog zloglasnog voza bilo uzaludno, pokazao da je otpor nacionalističkom zlu koje je vodilo ratove u Hrvatskoj i BiH bio moguć i s potpuno drugačijih idejnih pozicija.

Šira hrvatska javnost stoga o Tomi Buzovu zapravo ni do danas ništa ne zna, a spomen ploča u njegovu čast i ponton u kaštelanskoj marini, u gradu u kojem je rođen, koji od 2015. godine nosi njegovo ime, je praktično isključivo plod privatne inicijative vlasnika marine, Joška Berketa i ljudi iz udruge „Mirno more“, a nikako neke službene politike sjećanja.

Što se tiče odnosa Srbije prema Tomi Buzovu, na Novom Beogradu, u kvartu u kojem je živio, jeste postavljena ploča njemu u čast, i to po odluci aktualnog vršioca dužnosti gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića, koji je tada vodio novobeogradsku opštinu. Ali to se opet desilo nakon privatne inicijative pa je prošle godine ploču netko uklonio, da bi onda opet, akcijom građana, bila iznova postavljena.

Jer, da se ne lažemo, niti Srbija ne zna što bi s Tomom Buzovom i njegovom ulogom u istoriji i kolektivnoj memoriji. Opet zbog njegovog porijekla, ali i zbog herojskog čina, no jednako i zbog toga što je suočavanje s vlastitom ulogom u devedesetima potpuno obesmišljeno u situaciji u kojoj su ideje te politike nikad življe u javnosti i u vladajućoj politici.

Tako ispada da je za memoriju na Tomu Buzova više napravio Boris Dežulović, koji je svojim tekstom o njegovoj sudbini, inspirirao mnoge, pa i samog Slijepčevića, nego bilo tko drugi.

Tomo Buzov otet je i ubijen kao čovjek koji nije mogao šutjeti, u jednoj od najmračnijih ratnih epizoda, kada su ratni zločinac Milan Lukić i njegovi vojnici, 27. februara 1993. zaustavili voz 671 na liniji Beograd-Bar, na stanici Štrpci, odnosno na djeliću pruge koji je ulazio u Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da s voza skinu i pobiju ljude s bošnjačkim imenima i prezimenima, koji su svi bili državljani Srbije. To su na kraju i napravili, ali su uz njih osamnaestoricu, među kojima je bio i maloljetni, šesnaestogodisnji Senad Đečević, ubili i Tomu Buzova te još jednog čovjeka kojem se ne zna ni ime, a vjerovatno se radilo o nekom od studenata iz doba razmjene u okviru Nesvrstanih.

Do danas su pronađena tijela tek četvorice ubijenih, počinioci jesu osuđeni nakon višegodišnjih procesa, na sudu u Bijelom Polju, na uglavnom blage kazne i čitav slučaj prekrio je programirani zaborav. Naravno, ako ne računamo na nevladine organizacije, porodice žrtava i pojedine istraživačke novinare. Jer čak i u bošnjačkoj javnosti u Bosni i Hercegovini, koja nažalost mora živjeti s čitav nizom još gorih zločina nad Bošnjacima, pa i s pitanjem negiranja genocida u Srebrenici, priča o otmici ovog voza samo je jedna u nizu sličnih. A samim time i sudbina Tome Buzova, čovjeka koji iza sebe nema kolektiv koji će ga pamtiti.

Kao što kolektiv nije stajao iza njega, ni kada se odlučio žrtvovati.

Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja.

(Peščanik.net)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")