BALKAN

Svesrpski sabor

Niz predstava i niz simulacija završio je zaključkom da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik imaju moć da potčine dvije narodne skupštine koje će samo podići dovoljan broj ruku za sve što odluče

5387 pregleda 28 reakcija 28 komentar(a)
Foto: Beta/AP
Foto: Beta/AP

Nadam se da je 2.500 izvođača folklorne koreografije imalo plaćen vikend u Beogradu. Najbolje bi bilo da su taj podvig platile stranke koje su sabor organizovale, a najgore bi bilo da su taj podvig platila kulturno-umjetnička društva od ionako malih članarina, roditelji izvođača ili izvođači sami. Prihvatljivo je da su te troškove snosili podjednako Republika Srbija, Republika Srpska i Srpska pravoslavna crkva. Time bi pomenuti akteri koji sebe smatraju ključnim za očuvanje nacionalnog identiteta i kulture pokazali odgovornost prema zajednici.

Upućenima u rad kulturno-umjetničkih društava jasno je da će ovaj sabor biti upamćen kao jedan od najgore organizovanih nastupa izvođača folklorne koreografije, nastup kojim se probija led u sezoni gostovanja ovog ljeta. Naime, nastup u 5:30 na praktikablima scenskog prostora bez završne obrade i bez pokrivača nije baš najprijatnije iskustvo za igru u opancima, a ni za izvedbu onih igara u kojima se ne koristi kostim od svile, o čemu je riječ u ovom slučaju.

Novinarke i novinari medijskih kuća koje su prisustvovale manifestaciji Svesrpskog sabora, uključujući i medije režima i tzv. antirežimske medije, propustili su priliku da razgovaraju sa ključnim akterima subotnjeg happeninga. Svi odreda, bez izuzetaka, prepoznali su Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije i Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske kao ključne performere u programu Svesrpskog sabora. Tako nismo saznali, a nećemo ni saznati, kako su tim happeningom zadovoljni izvođači folklornih koreografija, ljudi koji imaju znanje, iskustvo i vještinu koju prepoznaje takozvani „srpski svet“ i u zemlji i u dijaspori, ljudi bez kojih se – makar je to očigledno – simulacija zaštite i očuvanja identiteta, kulture i narodnosti Srba ne bi mogla ni prezentovati širem auditorijumu.

Eto nas, tako, u još jednoj stacionarnoj peripatetičnoj predstavi najplaćenijih performera u srpskom svetu, u još jednoj predstavi poznatog dvojca koji privatno, stranački, lobistički raspolaže sa cjelokupnim resursima „srpskog sveta“, fenomena čiji su idejni tvorci i predvodnici, a koji nije mogao okupiti ni 7 000 ljudi. I eto nas pred zaključkom da u „srpskom svetu“ nešto imaju, nečim raspolažu, nešto odlučuju, nečim se konkretnim bave samo oni kojima naumpalo nije da učestvuju u „svesrpskom saboru“.

Šta je sve mogao donijeti sabor? Ništa više, a ništa manje od ovog što ste vidjeli. Susret dva performera kojima je performans sredstvo rada, čija se politička karijera svodi na interpretaciju jednog dramskog teksta koji nam sada predstavljaju. Onog i onakvog dramskog teksta u kome – vidjeli ste i sami, tj. pročitali - nema prostora za dijalog, ni sa javnošću ni sa širom društvenom zajednicom.

Političkim rječnikom, pomenuti tekst je ništa više od formulacije preferencija ključnih aktera jedne politike. S obzirom na cjelokupnu infrastrukturu kojom ta dva performera upravljaju, odziv je bio isuviše neznatan da bi o kriterijumima formulacije preferencija Aleksandra Vučića i Milorada Dodika bilo toliko riječi u mass medijima. Opet, publicitet koji su dobili (s obzirom na odziv) bio je zastrašujuće veliki. Brojni kritičari teksta koji ova dvojica performa interpretiraju pokazuju da njihov performans nije uzaludan, jer ipak izaziva reakcije, što je za dvojicu prekaljenih reakcionara najveći dar koji imaju. Brojnost mase koju ta reakcija okuplja pokazuje opet nešto više o ulozi valjane kritike tog teksta. O tom spletu igara je riječ. Svesrpski sabor je manifestacija u kojoj se insistira na tom spletu igara. Prividu dominacije dvojice performera iz Republike Srpske i Republike Srbije u društvu brojnih antagonista.

Niz predstava i niz simulacija završio je zaključkom da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik imaju moć da potčine dvije narodne skupštine koje će samo podići dovoljan broj ruku za sve što odluče. Ovog puta su toliko ozbiljni da su odlučili čak i ono što baš niko nije očekivao: da će se graditi aerodrom u Trebinju, na primjer. Nismo znali dosad samo dvije stvari da se na tu predstavu loži tek koja hiljada ljudi, i nekoliko političara koji su se iz ovog ili onog razloga našli poniženim i uvrijeđenim, kao iscrpljeni mornari koji su se javili da daju vjetar u leđa dokonim i palim albatrosima ili bar da primijete cvijeće zla u susjednom dvorištu.

Treba uputiti apel da se takvi događaji organizuju u zatvorenom prostoru, da se ne plaćaju novcem poreskih obaveznika, da se izvođači programa pošteno plate iz stranačkih ladica...

(6yka.com)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")