Hrvatska oporba nije razjedinjena, već, paradoksalno, hrvatska oporba nije željna vlasti, nema ”interesa”, nema ”snage” da krene u prosvjetiteljski napad na trideset i četiri godine staru Hobotnicu Vladajućih. Osim predsjednika države, Milanovića, nitko nije dovoljno motiviran i spreman da pokrene stvari iz mrtve točke, rezultat je nedavno održanih parlamentarnih izbora, koji su se odvijali u čudnim, pomalo sumnjivim okolnostima, navodi Karolina Vidović Krišto, naš novi hrvatski David Icke, vrlo sugestivno potkrepljujući sumnje u regularnost izbora. No, međutim, oporba je šaptom pala, objeručke prihvatila udobnu oporbenu poziciju, saborske plaće, u sebi se, s vidnim olakšanjem, mireći s ishodom ”časno” izgubljenih parlamentarnih izbora.
Nije lako, doista nije lako… Hobotnica vladajućih se rastegnula poput žvakaće gume, ušančila svoje krakove u najveće društveno-političke sustave u zemlji, kulturne institucije, medije… ali i u najmanje, naizgled nebitne svakodnevne egzistencijalne problemčiće, poput slobodnog kreveta u bolnici, ili raznoraznih poticaja za energetsku obnovu, poticaja za mlade poduzetnike ili mlade poljoprivrednike – do kojih se teže ili nikako može doći, ako smo, kojim slučajem, u sukobu s tom istom Hobotnicom, odnosno ako ne pristajemo na njena ”pravila igre”, ili, pojednostavljeno, ne pristajemo na vlastiti konformizam koji nam se svakodnevno nudi kao bezbolnija, sveprisutna, društveno prihvatljiva opcija – samorazumljivi životni stil na ovim prostorima.
”Biti kuco”, kao dresirani pas, uvijek na oprezu, autocenzurom korigirajući i najbenigniji ulični razgovor na tržnici, jer nikada ne znaš tko što može čuti.
Najsigurniji smo, u svakom pogledu, ako smo dio Vladajuće hobotnice. Biti lojalan vladajućima, deviza je za kakav – takav uspjeh i ”miran život”. Biti dio plemena Vladajućih, njihov stranački kolega, deviza je za silne beneficije i privilegije na svakom koraku, u svakom životnom trenutku.
Ali ne biti član te iste Hobotnice, ili još gore, ne biti lojalan toj istoj Hobotnici, ili ne daj Bože, biti protiv te iste Hobotnice, grijeh je ravan samoubojstvu. Takvim činom hrvatski građanin svjesno si uskraćuje pravo na bilo kakav uspjeh, na napredovanje, na miran život, na prosperitet, takvim činom hrvatski građanin postaje ranjiv i nezaštićen od svih institucija kojima upravlja Hobotnica.
Zar to ne graniči s čistim mazohizmom, svjesnim samoranjavanjem, uživanjem u vlastitoj patnji – ta gorda želja za istinom, za pravdom, ne pristajanjem na konformizam, oportunizam, licemjerje i nemoral?
Čemu to? Ima li to smisla?
Jer biti ”persona non grata” noćna je mora svakog hrvatskog građanina. Biti izopćen iz interesne mreže Vladajućih svjestan je bogohulni čin, kojim sebe izopćujemo iz bilo kakve mogućnosti napredovanja u poslu, u životu; naša se društvena uloga eutanazira, jer mi smo ”persona non grata”, isključeni, izolirani, zaobiđeni, ekskomunicirani…
U takvom društvu živimo. Društvu negativnih selekcija, klijentelizma, nepotizma i nekompetencije, gdje se kadroviranjem odabire osrednjost ili totalna nestručnost, gdje je ”partijska knjižica”, izravnije i pogubnije nego u bivšem sistemu, važnija od znanja, stručnosti i poštenja.
Kome to treba? Ta uvijek ista mantra o lopovluku i amoralu, kojih je, barem na deklarativnoj razini, svjesna većina građana, i unatoč tome, pristaje na manje, pristaje na kontinuitet osrednjosti i siromaštva.
Što nas još može utješiti?
Pokoja pobjeda ”vatrenih”, ili manje spektakularna, ali još uvijek srcu mila, pobjeda naših rukometaša ”kauboja” ili naših vaterpolista ”barakuda” … I to je to.
Pokoja crna kronika iz istočnog susjedstva o nekom serijskom ubojici, nestalom djetetu, bizarnoj izjavi njihovog predsjednika, i osjećaj da je kod nas, unatoč svemu, još uvijek bolje, ipak, unatoč svemu, još uvijek bolje… I to bi, ujedno, bilo to.
Premalo i prežalosno. Kakva Europska unija, kakva zapadna demokracija, kakvi bakrači! Ničega tu nema. Mi smo još uvijek (i zauvijek) ”zemlja u tranziciji”, što je samo uljepšani eufemizam za onaj pogrdni naziv neke politički nestabilne latinoameričke države, čiji državni proračun ovisi o izvozu jedne monokulture, a vlast drži korumpirana skupina – radi se, pogađate, o takozvanoj ”banana državi”.
Bonus video:
