ZAPIS

Korupcija, pranje novca, visoka umjetnost

Najnovija razglednica iz Kopenhagena

1602 pregleda 0 komentar(a)
Foto: x
Foto: x

Ljetne temperature polako osvajaju ovu sjevernu prijestonicu. Život nekako kao da ubrza tempo kad toplota i sunce potisnu hladnoću i pomrčinu. Stanovnici grada Kopenhagena kao da su baš ovih dana nekontrolisano pojurili da dobiju što više od onoga što kulturna, festivalska, gastronomska i svaka druga ponuda nude u tim i takvim danima.

Pa ipak, završnica maja i početak juna, ili tačnije večernji sati ovog ranog ljeta, rezervisani su za TV-ekrane. Posve neočekivano, milionsko gledalište ove zemlje sjeda utorkom u 20 sati da pogleda serijal koji ide pod nazivom „Crni labud“. Sijeda da pogleda emisije koje znače pravu mini-revoluciju, s obzirom na to da više nego očigledno razotkrivaju koliki je nivo korupcije u sadašnjem sistemu, u kojoj mjeri je rasprostranjeno pranje novca, te kako je lako na nepošten način doći do socijalnih privilegija, privremenih penzija i ostalog. Program je snimljen skrivenom kamerom, što znači da većina umiješanih aktera, kriminalaca i rokera koji stoje iza obuhvatnih prevara, govore otvoreno i s mnoštvom detalja. Tu su i advokati, zatim komunalni službenici i razni eksperti, na osnovu čijih ekspertiza kriminalne grupe ulaze u legalan posao s državom. Upečatljiv je primjer sa prodajom zagađene zemlje. Jedna od firmi u vlasništvu podzemlja kupuje upravo tu zemlju-otpad i to kao zemljište zagađeno mnogo više, dakle, skuplje nego što jeste u stvarnosti, a onda istu tu zemlju, umjesto da destruira na neki od načina koji je predviđen zakonom, jednostavno prospe po poljoprivrednom zemljištu u blizini, u nekoj od obližnjih komuna. Dakle, ta zemlja-otpad završava na poljoprivrednom zemljištu koje daje hranu samom glavnom gradu! Naravno, sve se obavlja uz pomoć komunalnih eksperata koji najprije lažno kategorišu zemlju-otpad i vlasnika poljoprivrednog zemljišta na čije zemljište se istovaraju tone i tone ovakve zemlje. Svi, kriminalci, eksperti i vlasnici zemlje, učestvuju u podjeli dobiti ovako stečenog novčanog dobitka, ako je suditi prema ovoj emisiji.

U taj sat vremena, koliko jedan nastavak traje, defiluju rokeri, bizarni tipovi multietnički obojenog kriminalnog miljea ovog grada, uglađeni i pravno vrlo potkovani advokati, eksperti raznih nivoa zaposleni po komunama, a šlagvort svemu daje Amira S. koja omogućava da sve bude tajno snimljeno i proslijeđeno tajnim službama. Ona je naše dijete, dijete koje je naše gore list, što bismo mi rekli. U nekim drugim okolnostima, svakako bismo bili ponosni na nju, kao što smo ponosni na svako naše dijete koje je došlo u izbjegličkom paketu u toku rata 90-ih i napravilo karijeru na ovim sjevernim stranama u uslovima koji nisu bili laki. Ovako, ostaje gorak ukus u ustima, ali i pitanje: zašto je jedna ovako visokoškolovana 35-godišnjakinja završila u jednom ovakvom miljeu? Zašto se bijeli labud po ubrzanom postupku pretvorio u crnog? Zar su tri auta, od kojih je jedan čak bentley, pa još i 50 pari cipela, na kraju i nekontrolisana potrošnja koja ju je po njenim vlastitim riječima potpuno zaskočila, vrijedni svega ovoga kroz šta je prošla i kroz šta će još proći?

Na kraju krajeva, njen slučaj je više nego interesantan za proučavanje identiteta i identitetskih problema druge generacije našeg svijeta koji se nastoji etablirati u zapadnim društvima, te kako ti isti mladi ljudi nalaze emocionalnu i svaku drugu stabilnost kad u koferu još uvijek nose ratno nasljeđe. A Amira S. ga sasvim sigurno nosi. Dovoljno je čuti njenu priču o dolasku u Dansku, o ratnom logoru, odlasku oca, a onda još i njeno grozničavo nastojanje da se još kao učenica osnovne škole etablira u novom društvu u kom se obrela. Prema vlastitim riječima, od osnovne škole takoreći, ona gradi strategiju uspona među danskom djecom na potiskivanju vlastitog porodičnog i svakog drugog nasljeđa. Kroz zamršene psihološke procese, o kojima sama u emisiji tu i tamo ponešto kaže, ona pokušava da se već tada pozicionira kao ravnopravan član vršnjačke grupe. U krugu svojih školskih drugova gdje se priča o zanimljivim putovanjima, svim mogućim svjetskim destinacijama na koje se odlazi za godišnji odmor i bogatim roditeljima koji to omogućavaju, ona nikada ne priča da je u Dansku došla kao izbjeglica, dovoljno je promućurna da već tada shvati da bi je to stavilo u podređen položaj, eventualno bi joj donijelo malo sažaljenja, nešto što ovo pametno čeljade nije trebalo ni pod razno.

Da bi crnogorski čitalac shvatio značaj ovoga što se događa ovdje gore u maloj Danskoj, napomenućemo da je ovaj serijal pobudio neviđen interes javnosti. Potpisnica ovih redova se ne sjeća da se o nečemu diskutovalo tako žestoko na poslu, gdje se već odavno u pauzama najčešće gledaju stupidne youtube i druge video dosjetke i tu i tamo vode lagani dnevni razgovori o svemu i ničemu. Ovog puta je drugačije. Serija emisija pod nazivom „Crni labud“, ili „Den sorte svane“, kako se kaže na danskom, preokrenula je uobičajeni dnevni red većine zaposlenih.

* * *

Da nekako saperem ogromno razočarenje u sistem, kao i da pokušam povratiti povjerenje u društvo koje volim jer ovo dansko je stvarno jedan dragulj koji treba čuvati i voditi računa da ne nestane, odlučujem da se u društvu moje stare prijateljice nagradim jednom posjetom nečem kulturnom i lijepom. Odlazimo za vikend u Luizijanu (Louisiana, Museum of modern art). Luizijani, tom dragulju koji je izraz suptilnosti i brige da kultura i kulturna produkcija budu istinski vrednovani i na visokom nivou predstavljeni, idem u pohode maksimalno dva puta godišnje i uvijek dobijem ono što trebam. Nas dvije žrtvujemo nešto manje od 100 eura da provedemo jedno više nego lijepo nedjeljno prijepodne.

Srećom, u Luizijani je sve stabilno i kako treba. Već sam dugi red ljudi koji čekaju da sat pokaže 11 sati i da sa već uveliko suncem obasjanog portala Muzeja moderne umjetnosti uđu u hladovinu, u prostorije rezervisane za stalne, ali i aktuelne izložbene postavke, pokazuje da je tako.

C. Soutine: 'Kuće'
C. Soutine: "Kuće"foto: Commons.wikimedia.org

Da li slučajno ili ne, s obzirom na aktuelnu političku stvarnost Evrope kojom dominira rusko-ukrajinski sukob, magica lanterna ovog puta obasjava francuskog slikara bjeloruskog porijekla Chaime Soutinea (1893-1943). On je ovdje zastupljen sa više od 50 svojih slika i pomognut isječcima iz filmova koje su Francuzi kontinuirano pravili da podupru svoje slikare i osiguraju njihovu svjetsku promociju. Soutine je porijeklom Jevrejin, koji je daleke 1913. došao iz rodnog gradića u blizini Minska u Pariz, tada svjetsku slikarsku Meku. Kolosalnu energiju koju je posjedovao, mladi Soutine nije iskoristio da se ugura u neki od vladajućih umjetničkih krugova i pravaca, nego je prionuo na posao i slikao. Odlazi u jednom trenutku u Sesare, provincijski gradić gdje slika danonoćno i doslovce spava sa svojom umjetnošću, naslikavši u relativno kratkom roku čak 200 slika. Navikao na siromaštvo, Chaime dobro podnosi vlastitu anonimnost i gotovo nikakvu prođu svojih slika. Tek pojava američkog skupljača umjetnina Alberta C. Barnesa u zimu 1922/23, biće prilika da Soutine proda čak 52 slike. Istovremeno biće to uvod da njegova djela budu valorizovana kako treba, da njegovi fantastični portreti, te „ukose“ mrtve prirode i razni pejzaži postanu poznati. Portreti kuvara, poštara, raznih umjetnika, te brojni ženski portreti, kao i autoportreti, pa te neobične ribe koje samo što ne iskaču iz tanjira i pladnjeva, gradske četvrti koje kao da lelujaju između jave i sna, sve naslikano vrlo ekspresivno i sa debelim namazima boja, čine jedinstvenu i dovršenu cjelinu.

* * *

Ovaj tekst završavamo dešavanjima u našoj dijaspori. I to ne bez razloga. Društvo ex-jugoslovena, oslonjeno na zvanični sistem i zahvaljujući uveliko socijaldemokratskoj lokalnoj političarki Sandri Marsenić, kao i njenim brojnim lokalnim dobrovoljcima, i ovu sezonu je završilo velikom narodnom feštom na platou ispred crkve u Ballerupu, komuni koja je poznata po crnogorskom svijetu koji gravitira baš prema samom gradiću i ovoj komuni uopšte. Udruženje koje je u međuvremenu promijenilo naziv i zove se Drina, kao asocijacija na činjenicu da ova rijeka danas spaja tri države, kako nam je objašnjeno, nastavilo je da radi na uzdizanju i omasovljenju folklora, da brine o dječijoj populaciji, te da obilježava neke tradicionalne praznike. Ovo posljednje, pokazalo se da rade posebno uspješno. Tako je ove godine pravoslavna nova godina proslavljena na potpuno jednom drugom nivou, rekli bismo, građanskom, otmjenom, uz pjenušavo piće, brigu o prisutnoj djeci, lijepim govorima, i uz vrhunski novogodišnji meni. Zahvaljujući upravo odličnoj organizaciji ni u jednom trenutku nije prijetila opasnost da se neki od događaja pretvori u divljanje primitivizma i demonstraciju atavističkog ponašanja. U svakom slučaju, udruženje pomaže svima nama koji živimo ovdje u Danskoj da budemo bliže, ako ne željenom građaninu svijeta, a ono pristojnim i nagodnim stanovnicima male, ali ušušne i udobne Kraljevine Danske.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")