EVROPA KOD KUĆE I VANI

Makronova rizična opklada je uspjela

Makronova odluka da raspusti Skupštinu i raspiše vanredne izbore sada izgleda kao briljantan potez. Iako je sa saveznicima završio na drugom mjestu, krajnja desnica je daleko od moći - barem zasada

4839 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Rojters
Foto: Rojters

Francuski predsjednik Emanuel Makron šokirao je u junu zemlju (i svijet) raspisivanjem vanrednih izbora, odmah nakon poraza njegove stranke od krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja na izborima za Evropski parlament. Osim male grupe savjetnika, Makron na ovo nikoga nije upozorio, pa ni premijera Gabrijela Atala. Međutim, činilo se da je ovaj potez pažljivo planiran. A za Makrona je to ispalo sasvim dobro jer se poraz nije pretvorio u katastrofu.

Poslije parlamentarnih izbora 2022. Makron ima samo relativnu većinu u parlamentu. Međutim, privlačeći glasove sa ljevice ili desnice (ili donoseći zakone putem dekreta), njegova vlada je uvela značajne reforme, posebno podizanjem starosne granice za penzionisanje sa 62 na 64 godine i pooštravanjem imigracione politike. Ipak, Makron je prije dva mjeseca priznao svom ocu da je parlament "haotičan" i da će ga zato raspustiti. Tražio je izlaz iz situacije. Njegova vlada se svakako, nakon ljetnje pauze, suočava sa glasanjem o nepovjerenju i vjerovatno pada. Bolje je uhvatiti bika za rogove.

Kada je Makron prvi put izabran za predsjednika 2017. godine, na njega se gledalo kao na zaštitni bedem protiv talasa krajnje desničarskog populizma koji je zapljusnuo Zapad - prvo izbacivši Britaniju iz Evrope, a zatim dovodeći Donalda Trampa na vlast u Sjedinjenim Državama. Makron je ubjedljivo pobijedio Marin le Pen iz Nacionalnog fronta (kako se tada zvalo Nacionalno okupljanje) sa 66% prema njenih 34%, što je uspjeh koji je ponovio i pet godina kasnije, osvojivši 59% glasova.

Međutim, Makronova popularnost tada je počela da opada, a podrška Nacionalnom okupljanju je brzo rasla. Prvi signali su već bili vidljivi na izborima za Evropski parlament 2019, kada je Nacionalno okupljanje (RN) potisnulo Makronovu stranku na drugo mjesto - 23% naspram 22%. Pet godina kasnije, na junskim izborima za Evropski parlament, partija RN je pobijedila osvojivši 31% glasova, dvostruko više od Makronovog Preporoda (15%).

Makronov argument za momentalno raspuštanje Narodne skupštine bio je da će, našavši se pod lupom tokom kratke izborne kampanje, stranka Marin le Pen početi da puca po šavovima. S obzirom na to da Makronov predsjednički mandat ističe tek za tri godine, bilo je bolje sada se uhvatiti u koštac sa strankom RN i pokušati je lišiti vjetra u jedra, nego dozvoliti da joj podrška dalje raste (što bi M. Le Pen moglo da dovede i u Jelisejsku palatu, 2027. godine).

Prije prvog kruga izbora pukotine su zaista počele da se pojavljuju i RN je odustao od mnogih svojih značajnih politika. "Nacionalna prednost" za francuske građane u odnosu na strance u pitanjima zapošljavanja, stanovanja i socijalne pomoći? Više ne, samo uslov da se osobama sa dvojnim državljanstvom zabrani da budu na strateškim pozicijama u državi. Smanjenje poreza na dodatu vrijednost na 5,5%? Samo na gas, benzin i struju. Penzionisanje sa 60 godina? Stranka RN će, zapravo, podići minimalnu starosnu granicu za odlazak u penziju na 66 godina, za neke kategorije stanovništva. Napuštanje evropskog tržišta električne energije? Možda da, možda ne, odgovor se razlikuje u zavisnosti od toga koga pitate. Samo po pitanju imigracije RN ostaje dosljedn, iako je mnogo od onoga što predlaže već urađeno.

Ipak, Nacionalno okupljanje ubjedljivo je pobijedilo u prvom krugu izbora, dobivši 33% glasova, dok je Markonova centristička koalicija zauzela čak ne drugo, već treće mjesto, izgubivši od, na brzinu formiranog, saveza ljevice Novi narodni front, koji je dobio 28%. Predsjednikova koalicija je ipak popravila svoj rezultat za pet procentnih poena u odnosu na izbore za Evropski parlament: dobila je 20 odsto, dijelom i zbog visoke izlaznosti.

U drugom krugu pukotine su počele da se pretvaraju u rupe. Izborna kampanja je otkrila alarmantan broj neonacista, rasista i antisemita u korpusu RN-a, a mnogi kandidati stranke pokazali su ozbiljnu nekompetentnost i nepripremljenost. Ponovo se pojavilo "rusko pitanje" (predsjedničku kandidaturu Marin le Pen 2017. finansirao je Kremlj) pošto je rusko Ministarstvo spoljnih poslova javno podržalo Žordana Bardelu, novog predsjednika RN-a.

U rezultatu, Nacionalno okupljanje nije uspjelo da osvoji apsolutnu većinu, dobivši daleko manje poslaničkih mjesta od potrebnih 289. Osim toga, stranka je završila na trećem mjestu, iza Novog narodnog fronta i Makronove koalicije, čiji su rezultati bili mnogo bolji od očekivanih. Sada u francuskom parlamentu dominantna snaga nije krajnja desnica, već ljevica, iako nijedan od biračkih blokova (ljevice, centra i krajnje desnice) nema apsolutnu većinu.

Šta sad slijedi?

Iako se razmatra mogućnost formiranja tehnokratske vlade za period tokom održavanja Olimpijskih igara, vjerovatniji scenario je da će se "republikanske" partije, uključujući komuniste, zelene, socijaliste, centriste i konzervativce, dogovoriti o političkom programu za sljedeću godinu.

Ova vrsta velike koalicije bila je strana francuskoj politici od osnivanja De Golove Pete republike, sa njenim snažnim predsjednikom. Međutim, ona je bila tipična za Treću i Četvrtu republiku i dobro je poznata ostatku Evrope. U posljednjih par godina, dok Makronova vlada nije imala parlamentarnu većinu, potencijal ovakvih aranžmana postao je jasan.

Ironija je u tome što je upravo tako velika koalicija dovela Makrona na mjesto predsjednika 2017. godine. Tri godine su dug period u politici, a izazov za sljedeću vladu (kakva god ona bila) jeste da se pozabavi krizom troškova života. Makron je dobio bitku, ali još nije dobio rat.

Autor je vanredni profesor političke teorije na Univerzitetu u Notingemu

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")