Kada jedan obrazovni sistem počne da "kleca", razlozi nikad nisu samo u tom sistemu. A da li će se klecanje završiti slomom, zavisi od snage i autonomije sistema, od njegove izloženosti političkim i drugim uticajima, od kvaliteta kadra i infrastrukture, a posebno od etike učenja i načela meritornosti u sistemu društvenih vrijednosti.
Nemoguće je očekivati da se svi ovi uslovi čudom ostvare samo zahvaljujući setu novih izbornih zakona. Uzmimo za primjer, recimo, etiku učenja u crnogorskom sistemu visokog obrazovanja. U većini naših gradova moguće je nacrtati shemu kretanja učenika od vrtića do visokoškolske diplome. U jednom gradu, na primjer, markeri su poznati kafić, raskrsnica, autobuska stanica i konačno bivša kamionska pijaca. U tom krugu, bez ulaska u moćnu studentsku zajednicu kao posebnu socio-kulturnu grupu, naši visokoškolci fingiraju studiranje da bi završili u statistici nezaposlenih.
Decentralizacije sistema obrazovanja je kod nas shvaćena kao teritorijalno i fizičko pitanje. Naš "doprinos" ideji decentralizacije je bio da fakulteti priđu studentima, a ne studenti znanju. Profesori-putnici iz većih univerzitetskih centara (posebno regiona) stizali su da u malim mjestima prospu nešto svoje "zvjezdane slave". Nije bilo važno to što ne mogu da isprate studiranje visokoškolaca, da im pruže pomoć i da istraju na visokim kriterijumima postignuća.
Poseban problem je kvalitet visokoškolskog kadra, na koji snažno upozoravaju plagirani radovi i sistem kumovsko-prijateljskog mentorstva. Svi „serdari i vojvode“ jedni drugima pišu referate, vođeni načelom nezamjeranja i projekcijom očekivane dobiti. Repozitorijuma radova, naravno, nema i teško je ostvariti uvid u „pisanija“ kojima su stečena zvanja i doktorati. (A kad se pojedini radovi i objave, ispunjavaju čitaoca dubokim pesimizmom i nevjericom da nam se u zemlji događa nešto što se zove visoko obrazovanje.) Ponekad je dovoljno čuti kako neki pojedinci sa najvišim zvanjima govore pa zamisliti dubinu uvida koju mogu iskazati u pisanoj formi.
Repozitorijum radova u vidu otvorenog i neograničenog onlajn pristupa naučnim radovima, akademskim člancima, knjigama i disertacijama, nije samo sistem kontrole kvaliteta, već i značajna poluga sticanja i širenja znanja. Mnoge naše univerzitetske veličine, međutim, kriju svoje naučne uvide kao zmija noge. Nije razlog samo u tragovima plagijarizma, a čak ni taj problem nismo uspjeli da valjano riješimo.
Zanimljiva su aktuelna objašnjenja uvođenja softvera za prepoznavanje plagijarizma i posebno jedno koje kaže da će problem biti da se prepoznaju radovi iz drugih jezika. Kao da šest stotina hiljada stanovnika jedne zemlje prepisuje samo jedan drugog i baba Đeknu. Kao da ne živimo u doba Gugl translejta. Kao da novinari iz nezavisnih mediji već nisu uspjeli da dokažu plagijate iz drugih jezika. Ili kao da je poštovano gledateljstvo pred TV ekranima toliko neznaveno da se barem ne zapita ko tu koga pravi ludim. Pa još kad se sve sakrije iza formalizma nedokazanih optužbi za bjelodane primjere plagiranja, opet se vidi da sistem ne postoji da bi se kretao već da bi se okretao u prazno.
Podgorica i dalje jeste centar visokog obrazovanja kod nas, ali je cijela Crna Gora odavno postala "jedna univerzitetska adresa", na kojoj je sve manje znanja, a sve više papira. Studiralo se i studira se iz kuće, u pauzama izdavanja smještaja ili držanja kafića. Studira se iz službene kancelarije i sa pozicije moći, pa se u poznim godinama stiču univerzitetske diplome. Umjesto kvalitativne promjene, fakulteti ubrzano uvode kape nalik američkim, pa još i stereotipno različite. Djevojke, na primjer, nose „ženske“ boje uz majice na bretele, pa se i na taj način razara jedinstvena studentska društvena grupa.
Poznata je konstatacija da crnogorski studenti nemaju svoj društveni identitet, da se nikad nisu pobunili protiv režima, a još manje sukobili sa policijom. To bi značilo da aktivno promišljaju društvenu stvarnost i da imaju potrebu da je mijenjaju. Umjesto toga, raspoređeni kod raznih "kamionskih pijaca", rasijani po maloj Crnoj Gori i ušuškani u porodična gnijezda malograđanskih sredina, oni konačno postaju najbolji čuvari postojećeg sistema i režima. Poslušni točkovi konzerviranja postojećeg, uz povremeno zamazivanje očiju "setom novih obrazovnih zakona".
Razobručeno visoko obrazovanje i hiperprodukcija kadrova - i na strani nastavnika i na strani studenata - prirodno je proizvela nekridibilan sistem i potpuno neisplativo ulaganje u obrazovanje. Proizvela je neisplativu i preskupu mrežu, tim skuplju što se u nju uopšte nije uložilo ono što je moralo biti uloženo. Loša oprema i laboratorije, potpuno svedeno i osiromašeno polje ponude na tržištu rada, ne mogu ni proizvesti ništa bolje.
Crna Gora bi zato morala da razmisli o pravim uštedama i novoj etici učenja i meritornosti. Mnoge male države koriste usluge velikih univerzitetskih centara i šalju stipendiste po diplome koje će zaista garantovati postignuća. Ne šalju ih tamo samo po diplomu već i po etiku učenja i po sistem meritornosti. Šalju ih da se takmiče sa najboljima i onda im omogućavaju da se vrate u zemlju vrate i donesu nov kvalitet.
Umjesto toga, mi smo po svijetu rasuli naše najbolje kadrove, a nostrifikovali sve sumnjive diplome. Obrazovanjem vladaju "serdari i vojvode", bez repozitorijuma, sa manjkavim sistemom za otkrivanje plagijarizma, sa razbijenom studentskom zajednicom bez etike učenja i pobune i sa prevelikim troškom za „malo muzike“.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
