Ideja je rođena na Balkanu. Trenutni srpski predsjednik, Aleksandar Vučić, je formulisao: zar ne bi bilo praktično povezati zemlje na Balkanu u jedan zajednički privredni prostor? A to bi trebalo da bude prvi korak ka članstvu u Evropskoj uniji. Koja je ideju, koliko odmah, zahvalno prigrabila. Na jučerašnjem zapadno-balkanskom samitu u Trstu trebalo je da bude donesena odgovarajuća fundamentalna odluka.
Na Balkanu se jedna cijela gomila država gura da uđe u EU - ali Unija je, u najdubljoj krizi svog postojanja, zabavljena drugim brigama. Tako bi ova predložena carinska unija bila dobar instrument za dobijanje vremena. EU ne bi morala da prima nove članice, ali bi sačuvala svoj uticaj na Balkanu - na kome se rivalske sile bore za uticaj.
Hrvatska i Slovenija su u međuvremenu već ušle u EU. Crna Gora, Srbija i Albanija su kandidati za članstvo. Bosna i Hercegovina je predala zahtjev za kandidaturu. Makedonija se trenutno trudi da sa Grčkom riješi svoj vječni spor oko imena države - da bi Atina skinula blokadu sa makedonskog članstva u EU. A i Kosovo želi u EU.
Ali, vremena velikih proširenja su prošlost. EU je i stoga zapala u krizu zato što je sa 28 država teško njome upravljati. Posle Brexita izgleda da je prijem mnogobrojnih novih država sa Balkana poprilično teška rabota. Stoga se kao dobro vađenje iz problema čini jedna balkanska carinska unija, nakačena na Brisel. Iza kulisa se o ovoj ideji već godinama diskutuje kao o instrumentu za razminiranje Balkana, vječitog bureta baruta, a da se pritom ne mora ući u proširenje EU.
Privredno gledano, Balkan je za Evropljane bespredmetan. Ali sa bezbjednoso-političke tačke gledišta, kao i vrlo često do sada u evropskoj istoriji, od centralnog je značaja. Tamo, gdje su raniji sistemi alijansi donosili pomalo stabilnosti u eksplozivnoj smjesi naroda između Beograda i Skoplja, Sarajeva i Tirane, danas je nada u učlanjenje u EU garancija za mir. Shodno tome rastu i napetosti na Balkanu. Komesar EU za proširnje, Johannes Hahn, uvijek iznova naglašava da članstvo ostaje cilj. On je i autor formule da međusobna „pozitivna zavisnost“ može doprinijeti ublažavanju etničkih napetosti u regionu.
Realno govoreći, bilo bi to vaskresenje one stare Jugoslavije, ovog puta u formi carinske i transportne unije. Bez Hrvatske i Slovenije - jer su već članice EU - ali sa dodatkom Albanije. Usput, to bi bila unija najsiromašnijih država nasljednica Jugoslavije: Srbija, BiH, Kosovo, Crna Gora i Makedonija. Posve je razumljivo i zašto se ova ideja Beogradu tako puno sviđa: Srbija bi u jednoj ovakvoj konstrukciji bila centar teže, kojoj bi svi ostali gravirali.
Raspad Jugoslavije je ostavio vakuum
Onako kako je Beograd dominirao bivšom Jugoslavijom, činiće to i u ovoj Novo-Jugoslaviji. Makedonija neće više morati stalno da se plaši za svoju egzistenciju. Bila bi napokon dio jednog saveza, umjesto da bude vječno sama i bespomoćna, okružena neprijateljskim susjedima: Grčkom, Albanijom, Bugarskom i Srbijom, od kojih svaka pojedinačno smatra da Makedonija uopšte nije prava zemlja, da im djelimično i pripada, a da Makedonci ne postoje. I u Bosni će se možda, kad bude dio te unije, manje plašiti da će se jednog dana prosto raspasti.
Što se tiče samih ljudi, rezultati istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je raspad bivše Jugoslavije stvar za kojom svi - sem možda Kosova - u državama nasljednicama žale. Raspad Jugoslavije je do danas na evropskoj klackalici moći ostavio vakuum koji nikad kasnije nije ispunjen. Isto onako, kako je raspad Habsburške imperije tadašnju Evropu učinio ranjivom, a Hitler iskoristio slabosti iz nje nastalih patuljastih država, tako je kraj Jugoslavije stvorio jedan permanentni izvor konflikata u srcu Evrope, koji nikad nije posve bio isušen. A na kojem se Rusija, Turska, SAD i Nemačka - preciznije velesile - igraju vatrom oko geopolitičke dominacije.
Stara se Jugoslavija raspala jer je bila puna unutrašnjih konflikata, prije svega zbog rivaliteta između Srba i Hrvata. Jedna nova zapadno-balkanska unija bila bi takođe bipolarna: 8 miliona Srba u Srbiji i Bosni kao i 5 miliona Albanaca u Albaniji, Kosovu i Makedoniji dominirali bi njome, a i činili jedni drugima konkurenciju.
Naravno, ovdje se ne radi o stvaranju nove države kao takve, te su stoga ovakva razmiljanja isto tako prebrza kao što su prebrza politička strahovanja i nadanja pogođenih. Ali, tako misle neki, i Njemačka je začeta kao carinska unija. Kao, naravno, i EU. U kojoj se danas sve vrti oko političkih odnosa moći i vizija budućnosti.
Konkretno, radi se o tome da trenutno više od 30 bilateralnih ugovora regulišu međusobne trgovinske odnose različitih zemalja Zapadnog Balkana i Evropljana. Bilo bi ogromno pojednostavljenje i olakšalo bi privedni rast ako bi oni bili zamijenjeni jednim jedinim, između jedne zapadno-balkanske carinske unije i EU.
Logično zvuči i da bi, kao posljedica neke takve regionalne privredne integracije i učlanjenje u EU bilo pojednostavljeno i ubrzano. Posebno što se tiče Kosova, koje ima najviše rezervi prema jednoh ovakvoj balkanskoj uniji.
Prvi korak
No, problem članstva Kosova u EU leži u činjenici da u očima Srbije ono nije nezavisna država nego dio Srbije. Tu su već isprogramirani slični problemi koje EU već ima sa Turskom oko Kipra: Turska ne priznaje članstvo Kipra, kao države, u EU, jer je ostrvo podijeljeno, a samo grčki dio pripada EU.
U tom smislu se mogu razumjeti i strahovanja Crne Gore: od svih država Balkana ona je najviše napredovala u pristupnim pregovorima sa EU. Ako je balkanska carinska unija napokon i realno samo surogat za puno članstvo u EU, onda je Crna Gora najviše izgubila. No, za Kosovo, čiji su izgledi za EU-članstvo ponajmanji, jedna ovakva Balkan-unija prava je šansa za prvi korak u pravcu EU. Za bilo kakav drugi korak EU trenutno nije spremno.
(Die Welt) Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
