Taman čovjek pomisli da će nešto da se promijeni, da će partije i političari da se zeru dozovu svijesti, da će se manuti svoje samobitnosti nakon ključnih trenutaka i tragedije koja je pogodila svu državu. Ali ne, politika ne spava, dovoljno je bilo par dana, tek toliko da svare svo meso što su oko Nove strpali u sebe, političari i partije, zaigrali su isto kolo.
Oni kao da se trude da nam jednu traumu zamijene drugom. Počeli su opet da se glođu, da zamjeraju, da ističu svoju važnost, te kako oni neće nešto dozvoliti jer imaju “čast i integritet”! Zamislite to, da se bilo koja partija u Crnoj Gori koja traje duže od jednog dana, da se može pozvati na čast i integritet. Nema toga gospodo partiličari, zaplivali ste u bazenu punom fekalija i ne možete izaći čisti.
Crna Gora još broji mrtve. Još jedna nevina osoba je nestala sa ovoga svijeta, broj se popeo na nesrećnih 13, a oni mjere ko je kome čestitao praznik i da li je trebao. To je tema, sad, danas u Crnoj Gori. Tema je da li treba nešto ili ne treba čestitati. O tome se raspravlja. Stvarno? To nam je gorući problem, to je najvažnije i to će da bude u svakom dnevniku na svakoj televiziji kao udarna vrijest, to će da bude tema emisija u prajmtajmu? Podijeljen ekran i ispisane izjave Ibrahimovića i Mandića, to treba da gledamo s početka ovakvog crnog januara 2025?
To je isto kao da nam je neko za dan žalosti pustio uživo prenos nastupa nekog DJ-a sa Ibice. Jer, zašto bi slušali ozbiljnu muziku ako “možemo da se vratimo normalnom životu” kako to blaženo reče Šaranović.
Umjesto da silna ubistva na Cetinju budu znak, veliko buđenje svih, od foteljaša do posljednjeg građanina u Crnoj Gori, čini se da smo se prebrzo vratili svakodnevnom političkom mulju. Jer, dobro bi zaista bilo, da se već jednom probudimo i otrijeznimo. Nisu krivi samo političari što nas kljukaju safrom svakodnevno, krivi smo i mi što se primamo lako.
Toliko je u Crnoj Gori neobiđenih jezera, rijeka, planina, staza i obala, toliko je sve dostupno, toliko ima ljepota, da nema potrebe da gledamo u svjetlo ekrana i trujemo se baš toliko. Jedno je biti obaviješten, a drugo je biti dobrovoljno otrovan. Postoji mnogo kanala komunikacije, ali ne moramo biti nakačeni baš na sve i svaki.
Postoji nešto što se zove “mentalna higijena”. Nije izmišljotina, već postoji i radi, iako nema metle i tečnosti za čišćenje. Krajnje je vrijeme da se napravi brana za budalaštine i sve insformacije koje truju čovjeka jednako kao pokvarena hrana. Nije to predlog da čovjek krene sa izolacijom od svega, ne, nikako, već da napravi razliku između znanja i informacije, između potrebnog i nepotrebnog, u konačnom, između istinitog i iskrivljenog.
Ako su ljudi u saobraćaju na ivici da se potuku za tren, ako sijevaju oštri pogledi skoro bez razloga, ako u porodicama vlada nezbor zbog politike, ako smo nezadovoljni i konstantno nervozni, a pri tom vjerujemo da smo najbolji i najjači na svijetu, najpošteniji i bogom dani za sve a ne živimo baš najbolje, nešto ne štima, ne slažu se brojke snova i realnosti.
Dobro bi bilo da shvatimo gdje smo, koje su nam mogućnosti, da se ne precjenjujemo, a ni potcjenjujemo. Što bi rekli, da se cuknemo u glavu, probudimo iz dubokog sna.
Što je potrebno Crnoj Gori i njenim ljudima? Nasušno i prijeko potrebno?
Da počnemo da živimo.
Probudimo se.
Počnimo da živimo.
Bonus video:
