Mirna primopredaja predsjedničke vlasti je politička norma u Sjedinjenim Državama od kraja drugog mandata Džordža Vašingtona, prije 228 godina. Bez obzira na krvavi građanski rat 1860-ih, ova tradicija je bila obilježje stabilnosti, koje je uspostavilo SAD kao najstariju demokratiju modernog svijeta. Kako je međunarodni uticaj zemlje rastao, posebno nakon dva svjetska rata u 20. vijeku, njen sistem upravljanja sve je više postajao model za druge.
Međutim, status i uloga Amerike u svijetu promijeniće se sa drugom inauguracijom Donalda Trampa. Ta prilika dolazi četiri godine nakon što je Tramp pokušao da poništi rezultate slobodnih i fer izbora. Jasno je stavio do znanja da želi mnogo više od puke promjene osoblja ili politike u Vašingtonu. Njegov stvarni cilj - koliko god bio tanko prikriven - jeste da transformiše američki sistem iz demokratije u sistem kojim vladaju bogati i moćni - što je bivši predsjednik Džo Bajden, u svom oproštajnom govoru, s pravom nazvao “oligarhijom”.
Već se vide konture autoritarne oligarhije. Blisko savezništvo između Trampa, koji (ponovo) postaje najmoćniji čovjek na svijetu, i Ilona Maska, najbogatijeg čovjeka na svijetu, bio je nedvosmislen signal ove promjene.
Mask je Trampovoj kampanji doprinio sa više od 200 miliona dolara, a ta se investicija već dobro isplatila. I jedni i drugi smatraju da bogati i moćni treba da vladaju, pri čemu njihovi prerogativi imaju prednost nad vladavinom zakona i ustavnim upravljanjem. Oni odbacuju težnju za jednakošću i nadaju se potpunom uklanjanju svih granica između ekonomske i političke moći, pri čemu bi dinastije zamijenile demokratiju.
Potčinjavanje Silicijumske doline Trampu bilo je predvidljivo. Iako ostali titani tehnološke industrije najvjerovatnije nemaju namjeru da jednostavno predaju uzde Bijele kuće Masku, oni očigledno dijele istu viziju oligarhijske budućnosti. Izvršni direktor kompanije Meta, Mark Zakerberg je, na primjer, povodom Trampove inauguracije bio domaćin zabave sa milijarderima republikanskim donatorima.
Ako Tramp uspije, demokratija će biti ugrožena širom svijeta. Sa svojom političkom, vojnom i ekonomskom snagom bez premca, Sjedinjene Države su bile istorijski bedem demokratije. Iako Amerika nikada nije bila savršen primjer demokratskih vrijednosti, nijedna druga sila ih nije tako sistematski promovisala i štitila na međunarodnoj sceni. Ali ti su dani vjerovatno prošlost.
Čak i ako Evropa uspije da se odupre tome da je podijele novi oligarsi (težak zadatak s obzirom na krhkost Evropske unije pred nacionalizmom koji se ponovo pojavio), ona teško da će moći da zauzme mjesto Sjedinjenih Država. Šta Evropljani zaista mogu da urade ako neoimperijalistička Trampova administracija primora Dansku da preda Grenland? Svi znamo otrežnjujući odgovor: vrlo malo.
Evropljani nikada nisu očekivali mnogo od Trampovog drugog predsjedničkog mandata. Ali malo je ko, uključujući i mene, očekivao da će Tramp, čak i prije stupanja na dužnost, napraviti zaokret ka imperijalizmu i teritorijalnom revizionizmu podržanim prijetnjom nasiljem protiv NATO saveznika. Ova razvoj događaja je premašio moja najpesimističnija očekivanja. Bilo je dovoljno loše to što je Evropa ostavljena da se sama nosi sa ruskom neoimperijalističkom agresijom; sada će biti pod pritiskom neoimperijalističkih sila sa obje strane.
Trampove prijeteće izjave o Grenlandu, Kanadi i Panamskom kanalu (a predložio je i vojnu intervenciju u Meksiku) barem pojašnjavaju pozicije Amerike. Više niko ne može gajiti iluzije o tome šta njegov povratak na vlast znači.
Šta je još potrebno da Evropljani shvate implikacije današnjeg promjenljivog geopolitičkog terena? Era surove politike moći je počela. Od sada će tok svjetskih događaja diktirati dominantne supersile, a ne pravila, norme ili tradicije.
Ako Evropa nastavi tvrdoglavo da se drži svoje omiljene koncepcije o suverenim nacionalnim državama, sama će sebe osuditi na status srednje sile - ili još gore. Već suočena sa ekonomskim i tehnološkim padom, njena ostarjela društva će biti potpuno prepuštena na milost i nemilost spoljašnjih sila kojima najbolji interesi baš i nisu u srcu. Evropa se više ne bi smatrala globalnom silom koja je sposobna da kroji sopstvenu sudbinu.
Tramp i ruski predsjednik Vladimir Putin primoravaju staru Evropu da ovdje i sada odluči kakvu budućnost želi. Evropa posjeduje tehnološke mogućnosti, stručnost i finansijske resurse da odbrani svoje interese u 21. vijeku. Ali ništa od ovoga ne može nadoknaditi njen najveći nedostatak: nedostatak političke volje da na međunarodnoj sceni djeluje kao jedinstvena sila.
Ako Evropljani žele da osiguraju svoju budućnost, više ne mogu sebi priuštiti da samo pričaju o tome. Moraju da djeluju.
Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
