U posljednje vrijeme, Izrael je u više navrata napao Siriju - uništavajući vojne objekte i okupirajući teritoriju - što predstavlja očigledno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, koja zabranjuje upotrebu vojne sile protiv stranih država, osim u samoodbrani ili uz odobrenje Savjeta bezbjednosti.
Dok su neke zemlje osudile Izrael, SAD i većina drugih uzdržavaju se od kritike. Vjerovatno strahuju da bi sirijsko oružje, ako ne bude uništeno, moglo pasti u ruke terorističkih organizacija. Ipak, međunarodno pravo ne dozvoljava takve izuzetke, pa je ono samo postalo još jedna žrtva događaja. Izraelski napadi na Siriju nikako nisu izolovan slučaj. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu 2014. i ponovo 2022, nezakonito anektirala ukrajinsku teritoriju, počinila zločine protiv ukrajinskih vojnika i civila, a sada se suočava i sa optužbama za genocid. Kina je koristila nasilje da bi proširila kontrolu nad Južnim kineskim morem, a čini se da je sada spremna da izvrši invaziju na Tajvan. I niko ne vjeruje da je to ishod koji će zaustaviti međunarodno pravo. Osim toga, američke vojne intervencije u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i drugdje tokom posljednjih nekoliko decenija, bile su zasnovane na sumnjivim pravnim teorijama. Međunarodni zločini se dešavaju širom svijeta, na mjestima pogođenim sukobima poput Izraela i Gaze, Mjanmara, Etiopije i Sudana, i unutar autoritarnih zemalja koje su formalno u miru. Ratovi i nasilje nisu jedini pokazatelji urušavanja međunarodnog prava. Isti trend pogađa globalnu ekonomiju. Sa svojim apelacionim tijelom koje nije u mogućnosti da funkcioniše, Svjetska trgovinska organizacija bespomoćno posmatra kako se svijet okreće protekcionizmu. Slično tome, slabi rezultati Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog suda (ICC) rugaju se ambicijama njihovih osnivača. ICJ je trebalo da spriječi ratove, a ICC da obezbijedi pravdu za žrtve ratnih zločina. Ni jedan ni drugi sud, međutim, ne čine gotovo ništa. Manje vidljiv, ali jednako važan, razvoj događaja jeste činjenica da je međunarodno investiciono pravo izazvalo otpor upravo kod onih kojima je bilo namijenjeno. Bilateralni investicioni ugovori imali su za cilj da promovišu ekonomski razvoj u siromašnim zemljama štiteći strane investitore od eksproprijacije. Ipak, malo je dokaza da je ovo pravo pomoglo tim zemljama da smanje jaz u razvoju. Umjesto toga, multinacionalne korporacije su ga koristile da blokiraju zemlje u razvoju u sprovođenju ekonomskih reformi i ekoloških propisa koji bi mogli smanjiti njihove profite. U međuvremenu, međunarodno pravo koje štiti migrante podstaklo je nativističke reakcije u mnogim zemljama odredišta, posebno u onima koje su preplavljene tražiocima azila. Pošto je širom svijeta demokratija u povlačenju, zakoni o ljudskim pravima su u dronjcima. Mnoge vlade oduzimaju građanima osnovnu pravnu zaštitu, politička represija raste čak i u zemljama za koje se nekada vjerovalo da su na putu ka političkoj slobodi. Čak se i EU, najuspješnija međunarodna organizacija, koja je izgubila Ujedinjeno Kraljevstvo i suočila se sa neliberalnim vladama u Mađarskoj, i donedavno Poljskoj, sada bori s novim izazovima dok krajnje desničarske evroskeptične stranke osvajaju vlast u njenim članicama. Donald Tramp je u SAD pobijedio na predsjedničkim izborima 2024. uprkos svom preziru prema međunarodnom pravu, ili možda baš zbog njega. Tokom njegovog prvog mandata, SAD su se povukle iz više od deset međunarodnih sporazuma i organizacija koje se tiču bezbjednosti, ljudskih prava, klimatskih promjena i migracija. Sada je Tramp, već prvog dana svog novog mandata, povukao SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije, jedne od najbenignijih međunarodnih institucija. Ali, tokom svojih mandata ni Barak Obama ni Džo Bajden nisu učinili mnogo na promociji međunarodnog prava. Otpor SAD prema međunarodnim obavezama bio je dvostranački.
Zašto se ovo dogodilo? Najjednostavnije objašnjenje je da je međunarodno pravo postalo žrtva otpora globalizaciji. Ona je nekada bila obećani put ka slobodi i bogatstvu, a danas je ljudi povezuju sa nekontrolisanim migracijama, gubitkom poslova, pandemijama, finansijskim krizama i sukobima. Koristi koje je donijela globalnom ekonomskom rastu nisu bile dovoljno velike, široko rasprostranjene niti vidljive da bi nadmašile stvarne ili percipirane štete.
Međunarodno pravo je, međutim, trebalo da učvrsti liberalni globalni poredak. Tokom 1990-ih, zvaničnici i analitičari su tvrdili da se međunarodno pravo sprovodi samo od sebe: kako se širi, države ga internalizuju kroz svoje birokratske strukture i dalje učvršćuju u javnom mnjenju. U stvarnosti, međunarodno pravo postoji samo u mjeri u kojoj su države - to jest njihovi lideri, elite i javnost - voljne i sposobne da ga primjenjuju.
Sprovođenje međunarodnog prava nosi troškove za one koji ga nameću, jer moraju da uvode sankcije, prekidaju diplomatske odnose ili preduzimaju druge akcije koje im mogu nanijeti jednaku ili veću štetu od one koja se nanosi prekršiocu. Kako su vlade sve više shvatale da pravo stoji na putu njihovim ciljevima, koji se mijenjaju u skladu s domaćim potrebama i međunarodnim odnosima, opadao je i podsticaj da ga održe. Situaciju je dodatno pogoršalo to što se od 1990-ih godina često tvrdilo da međunarodno pravo zadire duboko u tradicionalne nadležnosti država, uključujući odredbe koje regulišu porodične odnose, vjerske norme, kulturne vrijednosti i organizaciju privrede.
Zagovornici međunarodnog prava vjerovali su da će ono podstaći zemlje da usvoje zajedničke moralne i političke vrijednosti. Očigledno je da nije. Oni su takođe vjerovali da će se zemlje povinovati Vašingtonskom konsenzusu - slobodna trgovina i investicije, prava vlasništva, snažna tržišta, niski porezi - jer je sve to u SAD i na zapadu tokom 1990-ih izgledalo logično. Ali, pokazalo se da su takve politike teško sprovodljive u drugim zemljama i - sada znamo - teško održive čak i kod kuće. Nacionalni prosperitet zavisi od stabilnosti, a stabilnost zahtijeva široku raspodjelu ekonomskih koristi, poštovanje lokalnih kultura i normi, kao i osjećaj među građanima da njihovi politički lideri odgovaraju njima, a ne stranim nevladinim organizacijama i međunarodnim birokratijama koje su postale zgodne mete političke manipulacije.
U prošlosti se međunarodno pravo fokusiralo na zaštitu suvereniteta, uspostavljanje osnovnih oblika koordinacije (kao što su granice, vremenske zone, pravila pomorstva i komunikacioni protokoli) i, s ograničenijim uspjehom, na ograničavanje najekstremnijih oblika nasilja, posebno u ratu. Brojne države, ne samo Kina i Rusija, već dugo zagovaraju povratak ovom skromnom, ali održivom pristupu. Sjedinjene Države, zastupajući liberalni internacionalizam, stajale su na tom putu. Pod Trampom će im se možda i pridružiti.
Autor je profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Čikagu
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
