LOVAC NA ZMAJEVE

Milo, Milo… Sram te bilo

Dvije decenije su američka administracija, brojni predsjednici, think-tank organizacije i profesori US univerziteta, bezrezervno podržavali Đukanovića. I kad je zasluživao i kad nije. Da bi sada, potrošeni i prevaziđeni Milo, iz neke jazbine, suočen preko Skaja sa najužasnijim kosturima iz ormara svoje decenijske vladavine, upro prstom baš na tu Ameriku: You are guilty!

64566 pregleda 295 reakcija 72 komentar(a)
Foto: Rojters
Foto: Rojters

A da 1997. nije bilo zavrtanja ruke ili tople preporuke tadašnje Klintonove vlade, Đukanović danas ili ne bi bio živ, ili bi, u najboljem slučaju, davno završio u zatvoru. Da nije bilo Amerike, Milo bi ili izgubio glavu kao neki od njegovih najbližih saradnika u obračunu švercerskih klanova, ili bi živ i zdrav ležao u nekoj zatvorskoj jedinici. Ševeningena, a ne Spuža. Zajedno sa svojim ratnim drugovima Karadžićem i Mladićem. I umjesto zahvalnosti zvaničnom Vašingtonu, on im u brk kaže - you are guilty!

Kada je, dakle, 1997. odlučio da pravilno prelomi u mozak, a ne suludo i samoubilački kao Mašan tada ili Jakov danas, Đukanović je imao Vašington iza sebe. U slučaju da izgubi izbore 1997. sa prozapadnom i antiruskom platformom, Ameri su garantovali spasavanje redova Mila, od odmazde političkih protivnika. Ulog je bio veliki, jer se znalo šta mu spremaju u slučaju poraza - ili bi ga likvidirali Miloševićevi kordoni smrti kao Stambolića i Ćuruviju, ili bi ga Momir i Peđa strpali u Spuž.

Amerika je tada učinila sve da od Mila, političkog marginalca, marionete zvaničnog Beograda, nalik današnjim Mandiću i Kneževiću, napravi značajnu političku figuru, lidera, ne samo crnogorskog već i regionalnog. Što su, gle čuda, i uspjeli. Umjesto, veliko hvala zvaničnom Vašingtonu, Đukanović bljuje vatru - you are guilty!

U PR tekstu koji je kontroverzna Al Džazira Balkan plasirala kao intervju, bivši crnogorski predsjednik iznio je sijaset stavova koji nemaju veze sa realnošću i argumentima, uz zaključak da je najveći krivac za negativne tendencije u Crnoj Gori i regionu upravo američka politika iz posljednje dekade.

"Pogledajte vi danas stanje reformske dubine na Zapadnom Balkanu. Ja bih rekao da danas na Zapadnom Balkanu nema reformi", objašnjava nam Đukanović! Ili još duhovitije: "Kada bih danas na osnovu posljedica sudio o zapadnoj politici u našem regionu posljednjih nekoliko godina, ja bih rekao da je ta politika bila proruska"! I onda krešendo: "Ovu politiku je kreirao Stejt dipartment, a Evropa je samo slijedila"!

Poznati su i razlozi, s tim što ovo sada ne pričaju Vučić ili Vulin, odnosno sablja od Mandića, već lično "prozapadni" Đukanović: "Vođeni svojim sebičnim interesom, da samo ostvare svoj cilj, smatrali su (Amerikanci, prim. a.) da je sve ostalo stvar dogovora. Pa je stvar dogovora bilo i da se dozvoli vlastima u Beogradu da se malo pobahate u ovom regionu"!

Trebalo bi mnogo više prostora od jedne kolumne da se predoče istinski argumenti koji opovrgavaju i ove i ostale teze Đukanovića. I da se izvuče sasvim oprečan zaključak: da je upravo Milo Đ. kreirao politiku koja je po posljedicama bila proruska! I da je on lično etablirao sistem endemske korupcije i organizovanog kriminala koji je miljama udaljio Crnu Goru i Zapadni Balkan od suštinskih reformi! Upravo je Đukanović patentirao sistem privatne države koji se kao kuga proširio regionom. Prvo Gruevski u Makedoniji, pa Orban u Mađarskoj, onda Rama u Albaniji i na kraju Vučić u Srbiji - svi oni su učili od Mila! Ali ne kako se implementiraju reforme već kako se zida apsolutistička vlast i lično bogastvo.

Ipak, od svih teza iz Đukanovićevog monologa na Al Džaziri, najlakše je osporiti onaj najvažniji i glavni oko srpskog i ruskog sveta - i dokazati kako je upravo njegova politika najviše "dozvolila vlastima u Beogradu da se malo probahate u regionu"! Politika zvaničnog Vašingtona u tom kontekstu, može biti saučesnik ali ne i kolovođa. Obamina administracija je moguće te 2010/11. bila slijepa kada je poslušala regionalnog partnera i šerifa Đukanovića da je Vučić, a ne Tadić, dečko koji obećava. Upravo je Milo strasno lobirao kod partnera u Vašingtonu za Vučića, da je on pravi izbor jer će, kao srpski nacionalista i radikal, priznati Kosovo mnogo prije demokrate Tadića, što će onda relaksirati atmosferu u regionu i uvesti Zapadni Balkan u EU!

Zar kompletna javnost, domaća, regionalna, svjetska, nije čitala Đukanovićeve hvalospjeve o Vučiću, od 2011. do 2019, skoro deceniju znači, o najboljim odnosima Crne Gore i Srbije ikad, o najstabilnijem regionu i nikad izvjesnijem članstvu ZB u EU! Još prije Vučića, ima tome više od dvije decenije, Đukanović je lično raširio po Crnoj Gori ružičasti kancer! Instalirajući antenu Pink TV na vrh zgrade poniženog Javnog servisa. Kasnije mu je Vučić na ispomoć slao Informer, Hepi, Prvu i ostalo smeće za pranje mozga i ubijanje nade. Beba, Vučićević, Mitrović, Marić, Vučelić… Najveći zločinci propagandne mašinerije zvaničnog Beograda u posljednje tri decenije bili su ovdje, od referenduma do litija, glavne Milove uzdanice i promotori! Šefovi organizovane propagandne grupe koji su usmjeravali i koordinirali domaće izdajnike Đuranovića, Kusovca, Šukovića, Rutović, Boxera, Radmilu i Đagu… Da bi se Milu i posluzi tek 2019, kada im je Vučić, na talasu litija, dao nogu, otvorile oči i pokazalo da je njihova politika u prethodnoj deceniji bila "u suštini prosrpska". A to znači i proruska. Jer velika Srbija je, kako to slikovito opisuje Milo Đ., samo istureno odjeljenje imperijalne Rusije. Jedino što zanemaruje sopstveni, grandiozni doprinos tom projektu. Zbog čega je mnogo prije, i mnogo više od Mandića, zaslužio Vulinovu sablju. U stvari, ako jedino Milu pripada Vulinova sablja za doprinos razvoju srpskog i ruskog sveta u regionu, Mandiću bi, u toj konkurenciji, pripala tek neka britva. I to zarđala.

S druge strane, ne manje značajno pitanje je sljedeće: koji su razlozi takvog razočarenja Đukanovića u američku administraciju i njenu politiku na prostoru Zapadnog Balkana! Kada ga je ista ta politika dvije decenije držala za glavnog partnera i regionalnog lidera?!

Dva su moguća objašnjenja. Jedno je evidentna potrošenost čovjeka. Svijet u kome živi Milo Đukanović dugo nema veze sa realnošću. Lord Ekton je davno definisao stanje uma svakog apsolutiste: "Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno"! Negdje uoči početka litija, Amfilohije je zamolio jednog zajedničkog prijatelja da ode kod Đukanovića i predoči mu posljedice Zakona o slobodi vjeroispovijesti, s molbom da ga Milo revidira ili povuče. "Ajde, pokušaj, iako to odavno nije onaj čovjek kojeg sam nekad upoznao", rekao je ispraćajući kurira pokojni mitropolit. Samoljublje i nekontrolisana vlast su odvojili Đukanovića od realnosti, tako da u iskrivljenoj slici on uvijek krivca vidi u nekom drugom, a ne u sebi. Sad mu je kriva i rođena partija (DPS), pa je ne pušta da oživi i poveća svoj koalicioni kapacitet već se sprema da je i ubuduće timari sa mjesta počasnog predsjednika. A kako moć kvari najbolje danas svjedoči njegov dobri đak Vučić - do prije dva mjeseca djelovao je kao apsolutni gospodar i svemoćni vezir, a sada je na konopcima, nokautiran studentskim protestima, tumara po srpskim selima i Instagramu i poje o spoljnom i unutrašnjem neprijatelju. Odbijajući da prizna kako je u stvari On najveći neprijatelj Srbije. To je cijena na koju mora da računa svaki političar koji se odluči da vlada duže od dva mandata, posebno onaj koji tih osam godina potroši na jačanje lične vlasti a ne institucija. Kao naš Milo, i to ne dva nego šest, sedam mandata.

Drugi mogući razlog antiameričke histerije može biti Đukanovićeva zebnja za sopstvenu sudbinu. Umjesto da se 2006. povuče u političku penziju i već tada obezbijedi mjesto u udžbenicima istorije, pohlepa ga je odvela u suprotnom smjeru. I on sada iščekuje rasplet niza tužilačkih istraga oko koruptivnih afera rođenih u posljednjih 15 godina. Da li je Lomi malo nervozan zbog glasina da se istražni krug sužava, pa je iz tih razloga osuo paljbu po Americi, smatrajući je odgovornom zbog podrške "skaj tužiocu", kako Novovića opisuje njegova partijska mladež?! Moguće, ali da ne nagađamo, vrijeme će pokazati.

A možda se Đukanoviću, kao niz puta u karijeri, posreći. Pa ne samo aktuelna vlast već i tužilaštvo, prije svih SDT, padnu nakon protesta koji su krenuli i u Podgorici. Djeluje kao vic, ali izgleda da je to percepcija realnosti ne samo Đukanovića već i njegovog sina, Roćenove snahe, Gvozdovog malog, Milove dugogodišnje prijateljice, Mijajla i Tigra, kao i ostalih Đukanovićevih obožavatelja i sljedbenika koji redovnim odzivom na lokalne proteste daju energiju za željene promjene. Čime ujedno, svi pobrojani, vrli demonstranti, pokazuju kao i voljeni vođa Milo u pomenutom intervjuu, da ne vide bilo šta loše ili pogrešno u politici koja je dominirala Crnom Gorom duže od tri decenije. Krivac je neko drugi. Amerika, recimo.

Istorija se opet ponavlja kao farsa, pa pomalo zaboravljeni slogani Đukanovićevih političkih protivnika, kojima su ga napadali za najbolje stvari koje je uradio u karijeri, sada djeluju ozbiljno i zasnovano. A jedan od njih, sjećate se, glasio je: "Milo, Milo, sram te bilo"!

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")