Dan je neobično sunčan za ovo doba godine. Gradski prevoz se zaglavio negdje iza Đilasovog mosta. Nisam znao da li se radi o gužvi, protestima, saobraćajnoj nesreći. Izlazim iz autobusa na Ruskoj, i šetam do Sajma. Onda se sjetim da sam namjeravao da obiđem Sajam turizma. Rečeno – učinjeno.
Pobjegao sam od gužve u betonski pothodnik. Prije stepeništa koje vode ka biletarnici vidio sam samo jednu zemlju da se reklamira na ogromnom bilbordu. Bugarska.
Ovogodišnji sajam ima simpatičan, ali dvosmislen slogan: “Jedna karta, bezbroj svjetova“. Da li je to ova karta, da ne kažem ulaznica, koju plaćam 700 dinara? Ili geografska, avionska, autobuska karta? Neke stvari ostaće misterija.
Klasična sajamska ikonografija – zastave turističkih velesila, od Turske preko Grčke do regionalnih zastava. Da bi čovjek došao do dvije hale u kojima su izlagači iz turističke branše, mora da prođe kroz halu broj 2 gdje se dvadeseti put održava Sajam hotelsko ugostiteljske opreme. Rado bih se i tu zadržao duže, jer profesionalne kuhinje sve više liče na kabine svemirskih brodova iz Zvjezdanih staza – kombinuju digitalnu tehnologiju i retro šmek. Ali moram dalje.
ODNOS KVADRATA I MOĆI
Još u hodniku prema glavnoj hali naselili su se štandovi agencija koji prodaju Halkidiki, ovdje još uvijek najpopularnije područje za ljetnji odmor. Potom slijedi niz štandova sa vinima, rakijama, raznim suhomesnatim proizvodima.
Odmah na ulazu u srce Beogradskog sajma, halu 1, natkriljenu svjetski poznatom kupolom, već se uspostavlja hijerarhijski odnos između izlagača. Veliki imaju centralnu poziciju i mnogo kvadrata. Mali pokušavaju da sa strane privuku pažnju.
Poznat mi je taj odnos položaja u sajamskom prostoru kao odraza moći. Tako je i na godišnjem sajmu knjiga, pa zašto ne bi bilo i na četrdeset i šestom sajmu turizma?
Šetam od štanda do štanda, uključujući i onaj italijanski – ta je turistička velesila glavni gost ovogodišnjeg sajma. Nailazim na prezentaciju Ekvadora i zastanem da čujem šta simpatični Latinoamerikanci imaju da kažu. Andi u toj zemlji imaju tačku koja je na cijeloj planeti najbliža suncu. Plaže Galapagosa. Amazonska prašuma.
Dvadesetak ljudi u publici. Glavni zastupnik ove zemlje obećava da će svako od prisutnih na kraju prezentacije dobiti po kockicu najbolje čokolade na svijetu. Vjerujem mu na riječ.
Na binu je izašla žena u ponču i šeširu. Pomalo je bljedolika za nasljednicu uništene starosjedjelačke civilizacije.
Ispostavilo se da je ona Rumunka koja se prije nekoliko godina zaljubila u zemlju i ljude i sada živi u tamošnjim brdima. Radi za turističku organizaciju Ekvadora. To je dobar primjer. Nikada ne znaš da li ćeš se vratiti sa svog najboljeg putovanja.
NEMA ČOKOLADE
Sjedim čekajući obećanu čokoladu i razmišljam o tome, kako smo se kao vrsta pretvorili u horde organizovanih putnika.
Školska definicija turizma je poprilično suvoparna: „Privremena promjena mjesta putovanjem na destinacije koje se nalaze izvan boravišta i mjesta rada“. Sama riječ je preuzeta iz francuskog, a njen korijen je u latinskom „tornare“ – zaokružiti. Time se mislilo na čovjeka koji dođe do jedne tačke pa onda „nalijevo krug“ i vrati se nazad. To je turista. Čovjek koji odlazi iz svoje pećine da bi napravio pun krug i poslije povratka pričao uz vatru o svojim dogodovštinama u tuđini.
Prospekti koje kupim usput obećavaju da će mjesta koja nude dati najbolji materijal za takvu vrstu priče.
Današnjim ljudima je za njihove avanture potreban višak vremena i novca na godišnjem nivou, samo tako se pretvaraju u dobre turiste. Siromaštvo je neprijatelj turizma, a prijatelj zbjegova. Primjećujem da aranžmani u Grčkoj postaju sve skuplji. Vanpansionska potrošnja je ionako postala prava klopka za kućni budžet.
Nema ništa od ekvadorske čokolade. Izgleda da su turistički radnici iz Ekvadora pouzdani kao majstori iz Srbije. Ustajem da prošetam četvrtom halom, koja je po nekoj sajamskoj logici odmah iza one sa brojem jedan. Tamo su domaći turistički radnici.
„The best of Vojvodina“ jeste štand na kojem se dosta toga zbivalo. Ja sam naišao u trenutku kada je čovjek u narodnoj nošnji dunuo u gajde.
Pomislim kako sve unosniji postaju posebni vidovi turizma, konferencijski, medicinski, kulturni. Banje Srbije spadaju u medicinsko-turističku branšu, ali kulturno nasljeđe se još uvijek uglavnom doživljava kao folklor. Svjetski značajne konferencije zaobilaze ovaj dio svijeta.
Interesantno je da branša posmatra čovjeka koji je manje od 24 sata na nekoj destinaciji kao izletnika, a ne kao turistu. Ispada da je izletnik turista koji odbija da plati noćenje.
S druge strane, Svjetska turistička organizacija smatra da je turista samo ona osoba koja ne boravi duže od godinu dana na svojoj destinaciji. Dakle, ko god je na putu više od 24 sata, a manje od godinu dana, može s ponosom da se nazove turista.
Na stranu to što ovakve definicije imaju očigledne manjkavosti – studenti koji u nekom gradu borave po desetak mjeseci pa onda raspustom odu kući spadaju po ovoj formuli takođe u kategoriju turista. Što je pomalo smiješno. Studenti koji bi sebe proglasili „obrazovnim turistima“ izazvali bi salve smijeha. Ili – još aktuelnije – višednevno studentsko pešačenje duž Srbije prema toj definiciji spada u rekreaciono-buntovnički turizam.
SVE JE MARKETING
Svi u lancu privređivanja, od agencija, preko transportnih preduzeća do hotelijera i gastronoma žive uglavnom od ljudske spremnosti da se krene na put. Statistika kaže da u svijetu turistička branša zapošljava oko 100 miliona ljudi.
U hodnicima srećem najmljene antičke likove, legionare koji valjda simbolizuju starorimsku civilizaciju, onu koju su naši preci uništili; pa gospodu sa polucilindrima, ali i neke prizore koje sebi nisam mogao da objasnim.
Izgledalo mi je kao da je sultan u posjeti nekom diplomati iz Venecuele. Ali ko će ga znati. Jedno je sigurno – i ovi kostimirani ljudi spadaju u onih 100 miliona stanovnika planete koji hljeb zarađuju u turizmu.
Mada ovdje te ponude nema, postoji i takozvani crni turizam. Neki ga poprilično duhovito nazivaju tanaturizam, spajajući riječi tanatos i turizam. Kada odete da posjetite Aušvic, Verdun, mjesto pada kula bliznakinja u Njujorku, Zejtinlik, onda spadate u tu kategoriju turista. Kakvu ljudsku potrebu zadovoljava obilaženje stratišta i poznatih grobova? Očito je u nama duboko usađena potreba da se sjetimo užasa koji su se dogodili drugima.
Čitao sam da Amerikanci odlaze u Vijetnam i pucaju na strelištima. I to je vrsta morbidnog turizma.
Naravno, najstariji vid turizma je hodočašće. Još staroegipatski izvori govore o ovakvim putovanjima na kojima se putnik trudio da zasluži milost bogova. Putovalo se i zbog trgovine – Mleci su imali redovnu morsku liniju do Carigrada. Ili iz diplomatskih razloga. Ako je vjerovati izvorima, Marko Polo je kopnenim putem stigao do Kine.
KONCEPT STAR ČETIRI VIJEKA
Ipak, manje je poznato da se početak modernog turizma mjeri putovanjem jednog princa u 17. vijeku. Budući poljski vladar Vladislav IV Vasa je sa 29 godina 1624. godine – prije tačno četiri vijeka – otišao na „Veliko putovanje“. Obišao je Njemačku, Holandiju, Belgiju, Francusku, Švajcarsku, Italiju, Austriju i Češku. Plemići su tada znali da putovanje može da obrazuje čovjeka. I da donese značajne promjene. Nakon povratka u Poljsku princ je osnovao prvu italijansku operu u svom kraljevstvu.
Ali takva putovanja su dugo bila privilegija plemstva, a u posljednja dva vijeka i buržoazije. Tek su željezničke šine na taj način povezale gradove, da su i obični ljudi počeli da putuju. Britanci su prednjačili – njihova viša klasa rado je putovala u svijet koji je britanska kruna dobrim dijelom potčinila. Uostalom, riječ turista se najprije pojavila na britanskim ostrvima oko 1800. Kontinentalni Evropljani su pošli njihovim stopama.
Tek je od pedesetih godina prošlog vijeka masovni turizam najavio prvi talas globalizacije. Ubrzo je postalo jasno da se čitave zemlje prilagođavaju platežno potentnim turistima željnim egzotičnih destinacija. Tradicija se u turističkim zonama po pravilu pretvarala u marketinški upakovani folklor, način života domaćina postao je vječno kameleonsko prilagođavanje potrebama gostiju. „Domaće“ i „tradicionalno“ vrlo često nije ništa drugo do karikaturalno insceniranje lokalnog etno kiča.
VIŠAK PAPIRA
Ne znam ni sam zašto nosim sa sobom hrpu reklamnog materijala. Ljudi za štandovima pričaju ono što može da se pročita u tim brošurama, a kada ih pitate nešto konkretnije oni vas upućuju na svoje sajtove. I ja godinama biram svoje destinacije digitalnim putem.
Čovjek sam iz analogne ere – mada i meni ona izgleda kao praistorijsko doba. Pa štampane stvari rado dodirujem, prevrćem, listam. Ali one jedva da imaju neku praktičnu vrijednost.
Slikam raskošni crnogorski štand. Poslije pogledam fotku i shvatim da bi bilo opasno da je objavim. Jedna od dama koje razgovaraju sa gostima nepovjerljivo i namršteno zuri u moj objektiv. Vedar pogled bi bio bolji. Neke stvari se neće nikada promijeniti.
Naiđem pored štanda na kojem prodaju kupreški sir. Za one koji ne znaju to je sir iz Bosne i Hercegovine sa Kupreške visoravni. Očekujem od njega isto što i od pirotskog kačkavalja.
Sir je odličan. Ima svoju cijenu. Komad kupreškog sira je jedini suvenir koji ću ponijeti sa ovogodišnjeg sajma. Moje misli s lakoćom odlutaju u zemlju iz koje stiže sir, u kojoj sam odrastao. Sjetim se prerano preminulog sarajevskog književnika Emira Šakovića koji je napisao odličnu knjigu „Turist u nevolji“. Bio je inspirisan svojim boravkom u Finskoj. Nedostaje mi njegov dječački, ironični osmijeh.
Izlazim iz sajamskih hala pomalo umoran od toliko energije uložene u zavođenje, u obećanje jedinstvenog. Po tome svi liče jedni na druge. O tamnim stranama malo ko razmišlja. Ni ja ne volim da o tome mislim kada pijem vino zagledan u more.
Ekološke posljedice mobilnosti ispunile bi još jedan ovakav članak o turizmu. Samo u austrijskim Alpima turisti godišnje iza sebe ostave 4500 tona otpada. Još 1973. masovni turizam je u Španiji pokazao do čega može da dovede neograničeno podsticanje dolaska ljudi – te godine je broj turista u Španiji prvi put premašio ukupan broj domaćeg stanovništva. Ranije su Njemci bili svjetski šampioni u putovanjima, sada su to zapravo Kinezi. Svi mi se trudimo da doprinesemo, koliko možemo. Organizatori Sajma kažu da smo sve bolji u tome. Lovci smo na „prvi minut“. Ili „posljednji minut“. Znamo za ratove i ostala svjetska ludila. Znamo i za domaće ludilo od kojeg ginu ljudi. Ali ćemo i ove godine svako na svoje more ili planinu. Svako u svoj obećani grad.
Bonus video:
