Nijesam mnogo putovala vozom, tako da se pogleda koji su ostajali u daljini skoro i ne sjećam. Na sreću ili nažalost. Međutim, u jednom vozu koji nije bio moj, tvoj ili je bio možda svih nas, prije mnogo godina, jedna majka je na studije u Beograd ispratila svoga sina. Obično taj ispraćaj majke zamišljaju na identičan način, prepun kofer, uz riječi koje ostanu na površini usana neizgovorene, a to je da su vrata toplog i bezbrižnog roditeljskog doma u kome ništa ne fali, uvijek širom otvorena. A šta kada je kofer poluprazan, a roditeljski dom pun briga i u njemu svega fali?
Oko, kao pred velikim talasom, bori se, da se ne nasluti da će za koji trenutak, čim se oštri zvuk pištaljke oglasi, kiša suza zapljusnuti lice žene koja kao prilijepljena stoji uz koščatog mladića, bistrih plavih očiju, uredno očešljane guste kose u talasima. Nježna koža ruku mladića, zarobljena u hrapavom kavezu majčinih izrađenih ruku, koje sve više stežu, da se duže pamti dodir. Putnici polako ulaze u voz, svi izgledaju srećno, a samo njihova sreća izgleda tužno. Posljednji majčin zagrljaj, najkraći, riječi zarobljene u tjeskobi bola zbog izvjesnog nedostajanja i zbog sve one muke za koju zna da je neizbježna… ali bez nje u blizini.
Voz odlazi, ruka ukočena u vazduhu, a pred očima poluprazan kofer, iznošen kaput, poderane cipele i tužni pogled jednog malog velikog dječaka koji ide u svijet da pokaže majci da je njen ponos.
I tako su počele studije u velikom gradu. Pisma napisana majčinom nadničarskom rukom stizala su često, a pisma sina sve rjeđe, kratko i hladno sročena. Sve rjeđe ga je i put dovodio u zavičaj, kako su studije odmicale.
Vijest o željno čekanoj diplomi stigla je jednog sniježnog februarskog dana. Mislila je da će joj srce prepući od sreće u hladnoj i oronuloj kući u kojoj je to bila jedina toplina koja se te zime osjetila.
Godine su prolazile, prvi posao, ženidba uz objašnjenje da će to biti samo za mladence i kumove i da je to dalek put za nju tako slabašnu i bolesnu. Nije bila ljuta, jer joj je taj osjećaj bio stran, bila je tužna, a na to je već bila naviknuta.
Jednog avgustovskog dana na vratima se pojavio njen najmiliji i jedini sin, sa suprugom i dječakom od tri godine, guste, crne i uredno očešljane kose u talasima. Ove suze, kao one prije mnogo godina, nije mogla zaustaviti. Grlila je, ne znajući koga prvo i koga više. Njene nemoćne i iznemogle ruke, ponovo su kao u kavezu držale, čas ruke dječaka, čas sina, čas snahe.
U očima sina nije se nazirala sreća zbog ovog susreta. Bio je postiđen pred suprugom i dječakom, jer je njegova majka izgledala tako bijedno, u gumenim opancima i iznošenoj iskrpljenoj kecelji. Bio je i ljut, jer majka njegove supruge za ručak postavlja po tri tanjira ispred svakog gosta, luksuzni escajg i raznovrsnu hranu, a njegova majka po jedan tanjir, svaki različit, otučen i isparan, a od hrane samo kuvani krompir i sir. Nije ni pomislio da je sve to i ona vidjela, i svoju iskrpljenu kecelju i bijednu trpezu.
Otišao je, majka je bila srećna i nadala se ponovnom susretu. On je želio da se nikad više ne vrati.
Kako bi tu misao na nju, kao mračnu sjenku koja se nadvila nad njegovom uspješnom karijerom i srećnom porodicom, zauvijek odbacio od sebe, majku je smjestio u starački dom. Nije se bunila.
Poslije par godina, upravnica staračkog doma ga je obavijestila da je umrla u snu, mirno. Nije imao izbora, poslovni put u inostranstvo je odložio, kako bi organizovao sve oko sahrane. Kroz dva dana se vratio svojim obavezama i svom srećnom životu. O majci više nije ni mislio, kao da je nikada nije ni imao.
Jednog dana, dok je gledao televiziju, pritrčao mu je sin kako bi mu pročitao pismo majci u susret 8. martu. Dječiji glas je počeo:
"Draga majko, ne bih mogao biti srećan, ako bi ti bila nesrećna…" Suze su počele da se slivaju niz lice. Prvi put se sjetio svoje majke bez stida, gorčine i sa bezgraničnom tugom. Pred očima mu je bila nadničarka koju život nije volio, samim tim što joj je on bio sin, nezahvalan i bezosjećajan, koji nikada nije osjetio da mu nedostaje… samo večeras i svih budućih noći, do kraja života.
Ova kolumna je inspirisana istinitom sudbinom, a na nju su me potakle sve emisije o domovima starih u kojima su majke, očiju punih suza, objašnjavale kako im je u domovima lijepo i kako imaju pažljivu djecu koja ih posjećuju kad god stignu...
Očima sam povjerovala više nego riječima.
Autorka je dipl. pravnica
Bonus video:
