Četvrtak, 27. februar - Još jedna godišnjica otmice iz voza 671... Još jednom cvijeće pored spomenika u Podgorici i Bijelom Polju... Još jednom novinari i civilni aktivisti opominju da se civilizovane vlasti moraju drugačije odnositi prema žrtvama...
Uzalud...
Državni zločin nad porodicama otetih i ubijenih još traje...
Zato što država Crna Gora ni nakon trideset dvije godine ne želi da izađe iz voza zla u Štrpcima... I što je odnos sadašnje i tadašnje vlasti prema ovom zločinu jednako zao...
Razlika je samo u tome što je 1993. DPS pokušavao da se od zločina ogradi. Najprije ignorisanjem, potom demantovanjem...
Na kraju i ublažavanjem motiva, kao da će porodicama žrtava biti lakše ako im država saopšti da je “policija jurila švercere”, da je “među otetima i jedan crnac”...
Nije pomoglo, suviše su i u Skupštini i na Ulici bili bučni liberali, socijaldemokrate i svi ostali antiratni aktivisti.
Koliko god da su pokušaji ograđivanja tadašnje vlasti od Štrbaca bili i neljudski i morbidni, ipak su bili i nekakav znak svijesti o zločinu i njegovoj težini...
Trideset dvije godine kasnije, koalicija tzv. oslobodilaca od DPS-a ponaša se kao da je oslobodila sebe od svijesti i savjesti...
* * *
Petak, 28. februar - Zaludu je, neće ih ganuti ni ovaj spisak, ali moje je da opet pokušam...
Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifet Husović (26), Senad Đečević (16), Ismet Babačić (30), Halil Zubčević (49), Adem Alomerović (59), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (40), Favzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvezdan Zuličić (23) i Jusuf Rastoder (45).
Njihova sudbina je, zbog bošnjačkog imena, bila zapisana već na polaznoj stanici u Beogradu.
Ime Hrvata Toma Buzova nije bilo na spisku za otmicu i ubijanje, on je samog sebe dopisao u Štrpcima...
Dva spomenika i suđenje jednom otmičaru, to je sve što je bivši režim učinio za 27 godina...
O tome što DPS nije - i zašto nije - htio da učini napisane su desetine hiljada stranica, zato na tu temu danas neću više nijednu.
* * *
Subota, 1. mart - O onome što nijesu - i zašto nijesu - htjele da učine NSD, DNP, SNP i DCG hoću više od jedne... Zato što su većina u zakonodavnoj vlasti i najmanje što su mogle jeste da usvoje bar jednu od dvije rezolucije.
Prvom su, u decembru 2021, u ime porodica otetih i ubijenih, Demir Ličina i Edin Smailović tražili:
- da se osudi teški zločin i iskaže poštovanje prema žrtvama;
- da se uputi apel pravosudnim organima Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine da nastave istragu i privedu pravdi ne samo izvršioce zločina nego i nalogodavce;
- da se porodicama žrtava isplati jednokratna novčana potpora i utvrdi primjerena finansijska odšteta;
- da sve to bude urađeno najkasnije do 1. juna 2022. godine.
Nije urađeno ništa.
Četiri dana po isteku tog roka, sličnu rezoluciju predložili su poslanici Adnan Striković (SDP) i Suada Zoronjić (URA).
Na njihov zahtjev da porodice osam žrtava zločina iz Crne Gore dobiju status civilnih žrtava rata Skupština je odgovorila - zločinom ćutanja...
Zato što nijesu stradali “od neprijateljske vojske”, što je zakonski uslov za takav status...
* * *
Nedjelja, 2. mart - Uprkos presudama za zločin u Štrpcima - istina zakašnjelim i u Crnoj Gori, i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini - Vojska Republike Srpske je za lidere vladajuće koalicije ostala prijateljska...
To prijateljstvo je, samo pet dana nakon 32. godišnjice zločina, ovjerio i prvi među liderima Andrija Mandić... Odlazeći u Banja Luku kao predsjednik Skupštine...
U ime Crne Gore, čiji se ostatak koalicione uprave poklopio ušima... Zato valjda i ne čuje što je šef zakonodavne vlasti podržao u Republici Srpskoj...
A podržao je - jer ćutanje znači odobravanje - sve što je nepomenik od lidera tog entiteta uradio i izgovorio...
I da više nema Bosne i Hercegovine... Koju će Mandić, čim dođe doma, opet nazivati prijateljskom susjednom zemljom...
I srednji prst za Kristijana Šmita i poziv na “nogiranje, hapšenje i kamenovanje”... Iako će, čim ga zapadne, sve ostale visoke predstavnike dočekati jednako snishodljivo kao i sve prethodne...
I vrijeđanje “smrdljivih Evropljana”... Koji na domaćem terenu ne samo da ne zaudaraju, nego se s njima grli u znak zahvalnosti za obećanja da Crna Gora s njim na čelu parlamenta može u Evropsku uniju...
I svašta je još Andrija Mandić podržao na skandaloznom mitingu u Republici Srpskoj...
Najveći skandal je, ipak, ono što ne radi prvi put...
Otvorena podrška izvornoj politici i temeljima te tvorevine. U koje su ugrađeni životi desetina hiljada Bošnjaka...
Uključujući i više od osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici...
Uprkos tome, niko ništa ne može ni toj tvorevini ni nepomeniku od njenog lidera, naročito ne Crna Gora jer ni ona ni on odavno nijesu (i) njen problem...
Andriji Mandiću, na sreću, možemo jer on jeste naš problem... Zato, kad već on neće da se odrekne politike DPS-a iz ra(t)nih devedesetih, ne preostaje nam ništa drugo nego da se mi odreknemo njega...
Kao predsjednika Skupštine, naravno, za poziciju lidera partije nadležni su njegovi birači...
* * *
Ponedjeljak, 3. mart - Ne može Crna Gora, nažalost, da utiče ni na sudbinu Ukrajine, ali da naša vlast ima bar malo razuma i ljudskosti mogla bi makar da zaustavi govor mržnje na društvenim mrežama...
Nijesam kapac da to uradim, ali moje je da pokušam...
Da podsjetim kako je država čijeg lidera ismijavaju, vrijeđaju i blate žrtva a ne agresor... I da je prije tri godine, 24. februara, zlokobne riječi “Jutros sam naredio napad...” izgovorio Vladimir Putin a ne Volodimir Zelenski...
Stidim se... Svih koji se danima iživljavaju nad Čovjekom koji brani svoju domovinu, veličajući Zločinca kojem ljudski životi služe za biznis, tako sam počela...
Iskreno potrešena iživljavanjem predsjednika i potpredsjednika SAD-a nad predsjednikom Ukrajine koji izgleda kao da od agresije na njegovu domovinu nijesu prošle tri godine nego tri decenije...
Stidim se... Sebe, što sam tri godine vjerovala da zločinački pohod Rusije na Ukrajinu podržavaju samo oni stanovnici Crne Gore koji su prije tri decenije podržali crnogorsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, sad su na zločinačkoj strani i mnogi tadašnji borci protiv okupatorskih ratova...
Stidim se... Svih koji se, na treću godišnjicu ubijanja jedne države, junače nad pokušajem da se odbrani bar njeno dostojanstvo. A kukavički ćute o genocidu nad Palestincima i Ukrajincima koji još traje...
Stidim se... Svih koji miris kokaina “osjećaju” posredstvom snimka iz daleke Bijele kuće, ne sjećajući se kako je trideset godina zaudarao ispred crnih crnogorskih kuća...
Stidim se... Što ne mogu da uradim ništa više... Osim da ih pozovem da svoja imena izbrišu sa spiska mojih fejsbuk-prijatelja...
Tako sam završila...
I prošla nešto bolje od Zelenskog, samo što su uvrede na moj račun bile sočnije...
* * *
Utorak, 4. mart - Kako će on proći u Bijeloj kući bilo je jasno još ranije, kad se Tramp usudio da Zelenskog nazove “diktatorom”. I da to potkrijepi činjenicom da u Ukrajini od početka rata nijesu održani redovni izbori.
Naravno da nijesu jer se tamo održava rat, polemisala sam tada od muke sa TV-ekranom...
Prije dva dana bila sam zgranuta. I snimkom iz Vašingtona i, još više, reakcijama stanovnika Crne Gore...
Je li ovo moguće, ne vjeruju svojim očima ni tri i po decenije nakon prve ratne laži o invaziji 30.000 ustaša na našu stranu Debelog brijega...
Je li normalno da makar antiratni aktivisti, koji su vidjeli da se krvlju pravi prvo SAO Hercegovina pa onda Republika Srpska, sad ne vide da se u Ukrajini na isti način pravi republika ruska...
Je li moralno, dok Tramp trguje njenim stanovnicima, teritorijama i mineralima, Zelenskog urnisati zbog načina na koji je počešao nos, prekrstio ruke, podigao glavu ili birao odjeću...
* * *
Srijeda, 5. mart - Podrazumijeva se da nije, ali odavno je u Crnoj Gori urnisana i normalnost i moralnost...
Zato nosioce tih pojava na mrežama najljubaznije molim da ovoga puta ne koriste repertoar bljuvotina koji praktikuju kad god pomenem njihovog miljenika Andriju Mandića.
Tim povodom, za kraj kolumne a nadam se i vrijeđanja, samo jedna poruka:
Na ono “kravo debela” i “tovljena krmačo” već sam imuna...
Na “ku..o ustaška” odavno sam oguglala...
Ima još masa toga što trpim svakog petka, ali samo za jedno vas kumim... Ne bogom nego svecima, Savom i Simeonom...
Ponovili ste bar pedeset puta da “ova ludača ima metastaze na mozgu”, “ ovu babu samo karcinom može da ućutka”, “dabogda se od raka raspadala”...
I sad je red da batalite.
Bonus video:
