Diseldorf je u mojoj biografiji bio sporedna ali konstantna činjenica. Prvi put sam u grad došao sa izvjesnim gospodinom Lampertom. On je u Ahenu, gdje sam krajem devedesetih studirao, imao firmu koja je radila samo vikendom. Organizovao je buvlje pijace. Inače je bio činovnik kancelarije za strance grada Ahena.
Zapošljavao je honorarno studente kao redare. Jednom ili dva puta mjesečno pozivao bi me telefonom i pitao da li sam raspoložen da u nedjelju budem redar na buvljaku u Diseldorfu. Polazilo bi se u cik zore Lampertovim kombijem. U njemu četiri ili pet pospanih studenata, pripadnika društvenog sloja koji pati od hronične besparice.
U Diseldorfu bismo se pojavljivali prije sedam. Mjesto za buvljak je bilo odmah pored željezničke stanice, oko kompleksa zgrada koji se zvao Immermannhof - Imermanov dvor. Ostajalo se do kasno naveče. Imao sam narandžasti prsluk i blok sa računima. Neki trgovci starudijama plaćali su odmah, drugi bi pokušali da se cjenjkaju. Neki su se pred redarima premještali po tri puta. Bio je to živopisan, vitalan i pomalo tužan svijet.
Kada sam ovaj put stigao u Diseldorf, imao sam vremena da provjerim da li je Imermanov dvor još uvijek tamo gdje je bilo prije više od četvrt vijeka. Poslovnu zgradu su nazvali po jednoj od glavnih ulica grada - Imermanštrase, inače poznatoj po koncentraciji japanskih restorana i radnji, jedinstvenoj u Njemačkoj. Diseldorf ima preko 600 000 stanovnika, od toga desetak hiljada Japanaca. Ulica je inače dobila ime po pravniku, piscu i pozorišnom zanesenjaku Karlu Imermanu, koji je prvom polovinom 19. vijeka zadužio ovdašnju pozorišnu scenu.
Diseldorf me je podsjetio da je sjećanje jedini vremeplov koji smo izumili, pa sam za tren bio u svojoj 1999.
KONJSKE JABUKE ZA KRALJA
Najprije sam se uputio prema ulici koja je bez sumnje ponos grada. Kraljeva aleja zapravo nije nosila to ime kada je nastala. Aleja kestenova ili Nova aleja jesu imena sačuvana još iz vremena francuske vladavine. Ali pošto je Diseldorf postao glavni grad pruske Rajnske provincije, revolucionarne 1848. pobunjena omladina je svog vladara, pruskog kralja Fridriha Vilhelma IV, dočekala - konjskom balegom. Kralj se izgleda baš naljutio što su podanici u njegovom pravcu bacali „konjske jabuke“ kako balegu nazivaju Njemci. Da bi izgladili stvar, ljudi iz gradske uprave su tri godine kasnije odlučili da ulici daju kraljevsko ime.
Ono što je za Berlin Kurfirstendam, a za Pariz Jelisejska polja to je za Diseldorf Kraljeva aleja - Königsallee. Riječ je o jednoj od najtraženijih i najskupljih ulica u Njemačkoj. Sve što je od značaja u svijetu mode ovdje je zastupljeno. Ali danas sam u grad došao bez ženske pratnje pa pored izloga sa skupocjenom robom prolazim bez veće strasti. Više me zanima pogled sa mosta na drvored i Gradski jarak - nekada je to bila voda ispred bedema koja je onemogućavala neprijateljima da se domognu zidina.
Zašao sam nasumično u bočne ulice u potrazi za mjestom gdje ću napraviti pauzu. To u Diseldorfu barem nije teško. Grad ima nadimak „najduži šank na svijetu“. Pada mi u oči sličnost sa lokalima u Kelnu. Čak su i boje lokalnog fudbalskog kluba koji se zove Fortuna iste kao i one koju ima Fudbalski klub Keln - crveno-bijele.
Diseldorf se ponosi pivnicama kao što je Šumaher. „Alt“ je vrsta tamnog piva koje se pije u ovom gradu. Sličnosti ponekad proizvedu narcizam malih razlika. Ljudi iz Kelna i Diseldorfa doživljavaju jedni druge kao ljute takmace. Četrdesetak kilometara koji dijele ova dva grada za mnoge su nepremostiva mentalna prepreka. Ljudi govore isto narječje, imaju iste karnevalske svetkovine, isti vrstu humora. Sjećam se da je sin jednog poznanika, prije dvadesetak godina u mom kelnskom komšiluku, u pubertetskom žaru predložio ocu da svakog čovjeka iz Diseldorfa milom ili silom vrate sa kelnske željezničke stanice u njegov grad. Otac ga je učio trpeljivosti prema svim rasama i nacijama - jedini izuzetak, poduprt otrovnim primjedbama, bili su ljudi iz komšijskog grada. Srećom, otac je mladom lokalnom patrioti objasnio da je to neprijateljstvo zapravo vrsta domaćeg humora.
Ipak, i jedni i drugi brižljivo čuvaju dokaze da je njihov grad značajniji i ljepši od susjednog. Švapski putopisac Karl Julijus Veber je ostavio zapis koji se u Kelnu rado prećutkuje, a u Diseldorfu sa još većom zluradošću citira: „Vedri Diseldorf se dvostruko dopadne, ako se u njega dođe iz mračnog Kelna“. Inače, pretjerivanje je bilo Veberovo omiljeno stilsko sredstvo. Taj čovjek je u testamentu odredio da mu na grobu prave kolut naprijed i zapale cigare. A kao epitaf je odredio sljedeću rečenicu: „Ovdje leže moje kosti, volio bih da su tvoje“. Porodica mu nije uslišila želju da ne bi izazvala skandal na groblju.
HAJNEOV GRAD
Odlučio sam da pješačim prema obali Rajne, i to prema onom dijelu u kojem nikada nisam bio. Iza karakterističnog televizijskog tornja smjestila se luka za jahte, a odmah iza nje moderna „Medijska luka“. Ali prije toga, obišao sam spomenik jednom od najvećih njemačkih pjesnika Hajnrihu Hajneu.
Diseldorf je nezamisliv bez Hajnriha Hajnea. Po njemu se zovu aleja, univerzitet, glavna književna nagrada. U gradu postoji nekoliko spomenika. Rođen je u jevrejskoj porodici 1797. Tu je udahnuo francuski revolucionarni duh. Ali njegov grad je poslije Napoleonovog sloma pripao Pruskoj. On slobodu od 1931. traži u Parizu. Svjestan je svog značaja za njemački stih. U pismu svom bratu Maksu on avgusta 1837. piše: „Vjerovatno će se sa mnom povećati broj onih najplemenitijih i najvećih ljudi Njemačke, koji će kročiti u grob slomljenog srca i pocijepanog odijela. U Diseldorfu će mi valjda tada podići spomenik“.
To sa spomenikom neće ići tako lako. Pjesnik je umro je u egzilu 1856. Sjećam se da sam bio na njegovom grobu u Parizu. U Njemačkoj se u 19. vijeku njegova posthumna slava širi, javljaju prve inicijative za postavljanje spomenika. Jedan je bio skoro postavljen u Diseldorfu, ali su se inicijatori posvađali, pa je statua završila na Krfu u privatnoj rezidenciji austrougarske princeze Elizabete koja je obožavala Hajneovo djelo. Uslijedilo je još nekoliko spomenika koji su postavljani pa sklanjani - nacisti baš nisu voljeli Hajnea. Od 1953. spomenici su opet na različitim mjestima u gradu - pred Univerzitetom, u Erenhofu. Ja stojim pred jednim od pet spomenika, pred onim koji je izazvao i najveće kontroverze. Diseldorfski vajar Bert Gereshajm je 1981. prema sopstvenim riječima postavio upitnik, a ne spomenik. Nazvao ga je „Podijeljeni Hajne“.
MEDIJSKI GRAD
Mjesto koje je nastalo na ušću rijeke Disel u Rajnu dobilo je ime po pritoci. Njeno ime u svojoj germanskoj osnovi thusila znači šumeća. Selo na zapjenušanoj rijeci. Ono je u drugoj polovini 13. vijeka dobilo gradske privilegije. Svojim položajem je predodređeno da postane sjedište nekoliko vojvodstava, pruske Rajnske pokrajine, da bi poslije Drugog svjetskog rata postao glavni grad zapadnonjemačke pokrajine Sjeverne Rajne - Vestfalije.
Katoličko stanovništvo je u većini. Pritom malo ko zna da je početkom 17. vijeka vladar vojvodstva bio protestant, pa je to bila dominantna verzija hrišćanstva sve dok se taj isti vladar nije predomislio i prihvatio katoličanstvo.
Ali za današnji izgled Diseldorfa najvidljivije posljedice je ostavila vladavina francuskih revolucionarnih trupa i Napoleona. Za nepunu deceniju su uklonjene stare zidine utvrđenja i samostanske građevine. Po uzoru na Pariz nastali su bulevari. Uvedeno je građansko pravo.
Izbijam na Rajnu kod mosta na „Rajnskom kolenu“, kako ovdje zovu mjesto gdje se Rajna predomislila i poslije hirovitih zaokreta na jug opet promijenila tok prema sjeveru. Odlazim lijevo prema televizijskom tornju i modernoj zgradi pokrajinskog parlamenta.
Sjeverna Rajna - Vestfalija ima preko 18 miliona stanovnika, a ovo je njihov politički centar. Šetalištem uz Rajnu stižem do luke za jahte sa modernim zgradama smjelih obrisa. „Medijska luka“ je primjer kako se stara, sumorna istorijska lučka oblast na Rajni uspješno pretvara u atraktivnu poslovnu i stambenu četvrt.
Preko 800 firmi iz oblasti medija, komunikacija, reklame, naselile su se ovdje. U iskušenju sam da tu sjednem na kafu, ali znam da bih propustio dosta toga, jer me čeka starogradska vreva na obali.
KAO DA ODMAH MORAM KUĆI
Pogleda li čovjek za sunčanog dana Rajnsku promenadu, može da prepozna obrise kule čiji je prvi sprat bio dio Diseldorfskog zamka iz 13. vijeka. Danas je tu smješten Muzej brodarstva. Odmah iza kule je šiljak zvonika bazilike Svetog Lamberta. Brodovi koji klize niz Rajnu. Hajne je o svom rodnom gradu ostavio zapis: „Grad Diseldorf je veoma lijep, a kada čovjek izdaleka misli na njega i slučajno je tamo rođen, spopadne ga čudan osjećaj. Tamo sam rođen, i čini mi sa kao da odmah moram kući“.
Posmatrajući promenadu uz rijeku u sunčan dan, mogu da razumijem Hajneovu nostalgiju.
Šetalište ima dva nivoa. Gornji sačinjava promenada koja se nadnosi na samo šetalište uz obalu kao balkon. Sunce ovamo izmami ljude, pa promenada više liči na vašarište sa puno kafea. Na jednom mjestu možete besplatno da sjednete i uživate u suncu i pogledu na rijeku - na Rajnske stepenice.
Odolim i ovom iskušenju. Sjećam se da sam prije dvadesetak godina sjedio u jednom od ovih lokala, u sličan dan - sunčevi zraci su tamno diseldorfsko pivo pretvarali u mahagoni - i od cijelog tog dana ostala mi je samo slika rijeke koja tiho teče i ljudski žamor koja moju opruženu dušu pridržava i ljuljuška kao tonska mreža.
Moj sljedeći cilj je nešto niže niz Rajnu. Prolazim pored svjetski poznate Akademije umjetnosti i dolazim do ansambla zgrada koji se zove Erenhof. Tamo se nalazi Umjetnička palata u kojoj je posljednji dan izložbe Gerharda Rihtera, svjetske zvijezde među njemačkim slikarima.
Međutim, red pred izložbenom halom je tako veliki da se vraćam nazad. Osvrnem se i osmotrim ljude koji strpljivo čekaju. Sve generacije. U ovoj zemlji očito vole i poštuju svoje vrhunske umjetnike.
Na vrhu Erenhofa je „Tonska hala“, diseldorfsko muzičko svetilište sa prepoznatljivom kupolom.
Izgrađena je 1925. kao planetarijum i univerzalna hala za razne priredbe. Pošto je stara koncertna sala stradala u Drugom svjetskom ratu, a „Tonska hala“ samo oštećena, poslijeratna filharmonija se uselila tu. Tek krajem sedamdesetih zgrada je vrhunski obnovljena, pa je prvobitni stil - „ekspresionizam opeke“ zablistao starim sjajem.
Koncertni prostor ispod kupole prima 2 000 ljudi i spada u prvoklasne muzičke adrese Njemačke.
Diseldorf je inače jedan od značajnijih muzičkih centara zemlje. Ljubiteljima tvrđeg zvuka odmah će na pamet pasti legendarna pank grupa „Die Toten Hosen“ - Mrtve pantalone. Oni su u njemačkoj savremenoj muzici ostavili tako dubok trag, da su doživjeli ironičnu sudbinu svih rok buntovnika - postali su živi klasici. Za poznavaoce postjugoslovenske rok scene nije nepoznata činjenica da je njemačko-srpski bend „Trovači“ iz ovog grada, jer su Beograđani, braća Rabrenović, odavno u Diseldorfu kod kuće.
U šetnji gradom naišao sam na još jednu uspomenu. Iza spomenika koji podsjeća na činjenicu da je prvom polovinom 19. vijeka kompozitor Feliks Mendelson Bartoldi bio muzički direktor grada, nalazi se Njemačka opera na Rajni.
Ima tome možda desetak godina, u toj operi sam uživao u odličnom izvođenju Bizeove opere Karmen. Tek sada postajem svjestan činjenice da sam se u Diseldorfu tokom decenija obreo u različitim ulogama: siromašni redar na buvljaku, obični izletnik iz Kelna koji cevči pivo, uživalac vrhunske operske umjetnosti.
JOŠ JEDAN KRUG STARIM GRADOM
Na kraju nasumično švrljam starogradskim jezgrom. U blizini obale niz uličica zapravo su špaliri sa kafanicama i pivnicama. Ovdje se jede i pije, glasno smije i nazdravlja.
Iza tog reda je centralni gradski trg. Kao i većina glavnih gradskih trgova nastao je u blizini glavne crkve kao pijačni trg. Tako se i zove - Marktplac. Prvi put je spomenut u sačuvanim dokumentima 1392.
Na trgu se nalazi jedna od najznačajnijih spomeničkih figura konjanika u Njemačkoj. Italijansko-flamanski slikar Gabrijel de Grupelo je početkom 18. vijeka izlio figuru konja i konjanika za izbornog kneza Jana Velema. Plemić je do te mjere bio zadovoljan da je vajaru poklonio kuću na trgu koja mu je prije toga bila privremeno ustupljena kao livnica za spomenik.
Jednako značajna je i gradska vijećnica koja dominira trgom. Njena istorija seže u 16. vijek. Ona pamti sve svečane i mučne trenutke grada, sav sjaj i bijedu evropske istorije.
Odlučio sam da se odmorim na nekom mjestu gdje ima sunca, a nema gužve. U Diseldorfu nije lako pronaći takva mjesta. Imam sreće, jedna klupa na Burgplacu je slobodna.
Jedino društvo mi prave gimnastičari koji upravo pokazuju vještinu koja se stručno naziva „premet strance“, a mi smo je u osnovnoj školi zvali „zvijezda“.
Za potrebe ovog teksta nazvaću gimnastičare koji izvode tu vježbu - premetači.
Samo što su ovi obješenjaci od bronze. Zapravo, sjedim ispred fontane i posmatram klince, zamrznute umjetnikovom rukom u obješenjačkom vratolomnom nadmetanju.
Lokalni pjesnik i dramatičar Hans Miler-Šnajder je imao čast da fontanu ukrasi svojim stihom: „Neka svijet vedri i oblači - mi ćemo ostati premetači”. Time se u lice grada na lokalnom narječju upisuje sjećanje na to da je mnogo prije pojave prvih gimnastičkih klubova u mjesne običaje spadalo nadmetanje u pravljenju zvijezde.
To baš odgovara karnevalskom ludilu koje se kao najsvetija tradicija njeguje i ovdje. Ono je očito zarazno, jer i ja iz čista mira počinjem da rimujem: “Koliko god nas život tlači, mi ostajemo premetači”. Odlazim iz Diseldorfa razmišljajući o tom ljekovitom stavu prema životu - kada ti je muka zakotrljaš se u zvijezdu. Hajnrih Hajne je dobro poznavao ljude svog jezika: „Kod Njemaca je lijepo ovo: niko nije toliko lud, a da ne nađe nekoga još luđeg koji ga razumije“.
Bonus video:
