Počeću redove koji slijede, zapravo skraćeno i prilagođeno izlaganje na nedavnom skupu o Branku Lazareviću u Herceg Novom, pokušajem mojih priprema da se vratim, bolje reći saznam nešto novo, o jednoj staroj temi. Naime, davno, još kao student sam čitao, istina fragmentarno, neke radove Branka Lazarevića, zapamtio širinu tema i izuzetan stil, ostalo prilično zaboravio.
Želeći da obnovim i proširim saznanja o djelu Branka Lazarevića u gradskoj biblioteci sam našao samo neke njegove radove između dva svjetska rata. Isto tako sam našao lijepe, pohvalne eseje Slobodana Jovanovića o Lazareviću, napisane 1937. U tom periodu mog obnovljenog interesovanja za njegovo djelo sreo sam i jednu obrazovanu profesoricu književnosti koja je na moje pitanje o Lazareviću odgovrila da nikada nije čula za njega.
Radilo se o zaboravljenom književniku i diplomati.
Trebalo se posebno potruditi i da se pronađe makar dio Lazarevićevih diplomatskin izvještaja i analiza.
Prije osvrta na Lazarevićevu bogatu diplomatsku karijeru, književne i političke spise treba, dakle, naglasiti da su njegov ogroman intelektualni format i djelo odavno visoko ocjenjeni, zatim zaboravljeni. Da bi u posljednjem periodu ponovo bili osvjetljeni, mada još nedovoljno iščitani. Zajedno predstavljaju bolji dio kulturnog nasljeđa srpske, usuđujem se reći i jugoslovenske kulture. Naime, više Lazarevićevih djela se bave jugoslovenskim kulturnim prilikama, pa je još 1919. u Zagrebu štampao knjigu “Jugosovenski dokumenti”, zatim je 1930. g. napisao kulturno - antropološke radove, “Tri najviše jugoslovenske vrijednosti”, i 1940. g. “Jugoslovenska kulturna problematika”. On je napisao 1945. g. rad “Zapad-Istok i Jugoslavija”.
Nije slučajno da su učesnici naučnog skupa u Herceg Novom analizirali i pokušavali naći odgovore na mnoga pitanja iz intelektualnog opusa Branka Lazarevića koje u klasifikacijama nauka pripadaju filozofiji, antropologiji, književnosti, estetici, istoriji, politikologiji, teatrologiji, međunarodnim odnosima. Prije svega umjetnosti u najširem smislu. U tom impresivnom djelu dominira kritički duh sa orginalnim doprinosom navedenim disciplinama.
Lazarević je zapravo radoznali posmatrač i u mogućoj mjeri tumač istorijskih vektora koji otvoreno prihvata izazove svoje epohe. On je posebno pratilac kretanja društva, kulture, ideologija. Zato se Branko Lazarević po svojoj duhovnoj širini i interesovanjima može ocjeniti i kao klasičan polihistor dominantno moderne duhovne misli i saznanja.
U ukupno vrlo složenoj interdisciplinarnosti njegovog djela ipak dominantno izbija umjetničko-filozofsko shvatanje svijeta.
Lazarevićevo kulturno angažovanje se sasvim uklapa u Sartrovo određenje angažovanog intelektualca gdje se on van ličnih interesa i uz prethodni uslov posjedovanja stručno-intelektualnih kvaliteta opredjeljuje za avanturu duha, preciznije za samoću avanture. Sve u traženju istine i pravde. Pritom samoća nije uopšte metafora kada je riječ o Lazareviću, posebno u perioduu njegovog života u Herceg Novom.
Lazarevićeva angažovanost, koja nikada nije bila na uštrb estetike, se manifestovala i često ponavljanim pitanjem - kojim putem dalje? Jedan Lazarevićev ogled još iz 1921. g. upravo nosi naziv “Kojim putem”.
Treba naglasiti i da Lazarevićevi radovi napisani u širokom vremenskom trajanju i različitim tematskim i stilskim formama - od književnih eseja, kulturno antopoloških ogleda, pozorišnih kritika prije i poslije Prvog svjetskog rata, preko diplomatskih spisa između dva rata, do političkih rasprava tokom i poslije Drugog svjetskog rata - zajedno čine povezanu cjelinu.
Književna slava, diplomatija, zatvor...
Branko Lazarević je kao vrlo mlad svojim književnim i pozorišnim kritikama, ogledima iz estetike i antropologije zavrijedio visoku reputaciju kako u široj javnosti tako i u osvrtima kritike. Viđen je kao nasljednik Jovana Skerlića koji mu je, kao i Bogdan Popović, bio profesor.
Slobodan Jovanović je, u svojim ogledima, a povodom Lazarevićeve knjige “Iznad vremena i događaja”, pritom upoređujući ga sa Skerlićem, između ostalog napisao: “Njegova (Lazarevićeva) stilistička veština prelazi već u virtuoznost”.
Opisujući njegov dalji razvoj Jovanović u istom radu navodi: “Rat, koji je promenio život toliko ljudi, promenio je i Lazarevićev život. Pošto je ratne godine proveo na frontu kao rezervni oficir i bio ranjen, Lazarević nije otišao na univerzitet već u diplomatiju…”.
Između dva rata Branko Lazarević je pripadao eliti jugoslovenske diplomatije. Tamo je bio zajedno i sa drugim poznatim književnicima - Jovanom Dučićem, Milanom Rakićem, Ivom Andrićem, Rastkom Petrovićem.
Službovao je u ambasadama u Vašingtonu, Čikagu, Varšavi, Berlinu, Pragu, Tirani, Briselu, Luksemburgu, Ankari i Beču.
U diplomatskim izvještajima koji su sačuvani, do sada je objavljeno oko 200 njegovih obraćanja iz Tirane Ministarstvu inostranih poslova, Branko Lazarević pokazuje sposobnosti vrhunskog analitičkog i profesionalnog diplomate.
Kao i drugi književnici - diplomate, u novim sredinama, velikim diplomatskim i kulturnim centrima Lazarević je širio svoj vidike, proučavajući i konsultujući, poput Andrića i Crnjanskog, u arhivama i drugim kulturnim ustanovama istorijske građe koje su kasnije korišćene prilikom pisanja književnih ili političkih radova.
Lazarević nije bio samo diplomata kraljevske Jugoslavije, već vidljivo zainteresovan za proučavanje istorijske putanje te države, uočavajući pritom njena ne mala iskušenja i neizvjesnosti tokom njenog istorijskog postojanja. U više svojih političkih rasprava Lazarević je opširno analizirao položaj i sudbinu Jugoslavije u međunarodnim uslovima, posebno između uticaja Amerike, Rusije i evropske kulture.
U turbulentnim političkim previranjima u Jugoslaviji uoči Drugog svjetskog rata, Lazarević zavšava diplomatsku karijeru 1939. u 55. godini.
Ubrzanje istorije sa tragičnim posljedicama početka Drugog svjetskog svjetskog rata, ubrzalo je i tragične događaje u Lazarevićevoj porodici. U samo nekoliko godina Branko Lazarević je ostao bez najbiližih. Supruga i sin su umrli, dok je drugi sin poginuo u ratu, u ravnogorskim formacijama kojima je prišao 1944. g.
Ubrzo se nastavljaju Lazarevićeve lične tragedije. Iako se tokom rata držao po strani, bez dokaza o saradnji s okupatorom, a nakon nekoliko napisanih ogleda, pretežno o međunarodnim odnosima i temama Istoka i Zapada sve to pisano njegovim prethodnim stilom filozofije i političke kulture, pritom stalno i pod etiketom oca čiji je sin bio na protivničkoj strani, dakle viđen kao osoba poraženog građanskog svijeta - Lazarevića su komunističke vlasti poslale u zatvor u kojem je ostao tri godine.
Po izlasku iz zatvora nametnuta mu je izolacija iz javnog života i zabrana objavljivanja. Postao je non person, nepostojeća ličnost.
“Pustoš je iza mene, ispred mene je pustoš” - piše tada Lazarević u svom dnevniku.
Nije bilo davno kada je Lazarević u istoj zemlji bio slavni intelektualac i elitni diplomata.
U svom životnom brodolomu Lazarević je poslije izlaska iz zatvora, sa svojim rasutim rukopisima prvo otišao u Dubrovnik, vrlo brzo zatim u Herceg Novi gdje će ostati do svoje smrti, 1968. godine. Progonjeni književnik i mislilac, u nemilosti vlasti i pod budnim okom političke policije je živio u porodici svog prijatelja, novljanskog arhitekte Vojislava Đokića.
Lazarevićev glas post mortem
Smatra se da književnik i njegovo djelo imaju dva života. Prije i poslije smrti. Neko je umjetnički priznat, u nekim slučajevima slavljen za života i zaboravljen poslije smrti. Nekome djelo za života nije priznato ili značajnije primijećeno da bi nakon smrti bilo visoko cijenjeno. Rijetki su stvaraoci čije umjetničko dijelo jednako visoko cjenjeno i slavljeno tokom života i nakon smrti.
Kod Lazarevića književnika, diplomate i političkog mislioca su ove periodizacije i neobične igre književnih sudbina još složenije.
Visoko cijenjen, gotovo slavljen, zatim zaboravljen u uslovima nametnute izolacije, da bi nekoliko decenija nakon smrti, slučajni pronalazak njegovog dnevnika i drugih spisa u jednoj hercegnovskoj kući ponovo aktuelizovali ličnost i djelo Branka Lazarevića. Bio je to glas iz groba. Novljanskog groba.
Naime, pronalazak Lazarevićevog dnevnika na 1220 strana, pod naslovom “Dnevnik jednog nikoga” kojim je obuhvaćen period od 1942. do 1947, je s razlogom izazvao veliko interesovanje i skrenulo pažnju na ukupnu Lazarevićevu zaostavštinu.
Smatra se da je Lazarević za naslov svog dnevnika mogao biti inspiraisan poznatim komičnim romanom “Diary of a nobady” braće Grosmit koji objavljen 1892. godine. Visoko obrazovani Lazarević je mogao biti podstaknut i dnevnikom Semjuela Pepisa, iz druge polovine 17. vijeka (objavljen tek 1825), u kojem autor opisuje anglo-holandski rat, kugu i druge istorijske događaje, sve iz lične perpekstive. Naslov tog dnevnika Italijani su preveli sa “Dnevnik jednog grešnika” (“Diario di un peccatore”.) Lazarevićev dnevnik podsjeća i na dnevnik jednog njemačkog aristokrate, Fridriha Reka Malecevena koji nosi naslov “Dnevnik jednog očajnika” (“Tagebuch eines Verzweifeltern”) u kojem opisuje dramatične događaje u vrijeme njemačkog nacizma, od 1936. do 1944. godine.
Lazarevićev “Dnevnik jednog nikoga” već u naslovu ukazuje da je njegov autor usamljen čovjek kojem je ostalo samo pisanje.
Dnevnik je kao feniks učinio Lazarevića živim i vratio jedno vrijeme koje se sa tom knjigom može mnogo bolje razumjeti, posebno brutalnost autoriteta moći koje je usmjereno i ka progonu onoga što je individualno, originalno i samosvjesno. Da ne govorimo o progonu kritičkog uma i riječi.
Dnevnik prenosi tešku sliku zemlje, posebno Beograda, posljednju fazu njemačke okupacije i ulazak ruskih boljševika i jugoslovenskih komunista. Neizbježno i paralelno dnevnik prenosi i dramu autora knjige, sve više usamljenika čija se gorčina osjeća tokom čitanja tog rukopisa. Ali uglavnom ne i na štetu književnog stila, lucidnih misli, produbljenih analiza i visoke erudicje koja još od perioda mladosti karakteriše Lazarevića.
Ipak u nekim djelovima dnevnika (za koji Lazarević moguće nije ni znao pouzdano da će jednom biti objavljen) ima ne samo indiskretnosti kada opisuje određene situacije i osobe već i grubljih formulacija, posebno o nekim ličnostima. Naročito o Ivu Andriću. O Lazarevićevim teškim formulacijama o Andriću piše i njemački autor u zapaženoj biografskoj knjizi o jugosovenskom nobelovcu pod naslovom “U požaru svjetova”. Preuzimajući i citirajući mnoge dijelove iz “Dnevika jednog nikoga” o Andriću, Martens upotrebljava riječ “masakriranje”.
Pored Lazarevićevih oštrih, pa i grubih opaski o Andrićevoj ličnosti treba reći da on ima i riječi velikog poštovanja prema njegovoj književnosti, pa i o fer gestovima koje je Andrić učinio prema Lazareviću u periodima njegovih porodičnih tragedija.
Naime, treba prije svega imati u vidu i njihove zajedničke životne puteve i različite ishode.
Obojici se biografije i književna djela sjedinjuju u istorojske i političke prilike.
Zajedno su, velikim književnim talentom i prvim radovima skrenuli pažnju javnosti, dakle još u doba oko Prvog svjetskog rata. Zatim su idealistički vjerovali u novoformiranu državu, obojica bili istaknute diplomate kraljevine Jugoslavije, da bi u socijalističkoj Jugosalaviji doživjeli sasvim različite sudbine.
Andrić, osoba adaptibilne prirode, donekle i pod određenim pritiskom, postaje na neki način čovjek novog sistema, poslanik, član Saveza komunista, predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Lazarević postaje robijaš, otpadnik, gubitnik, pa i građanskih prava, izolovan i pod prismotrom vladajućeg sistema. Život je udesio da se njih dvojica sreću i u Herceg Novom o čemu ima zanimljivih svjedočenja.
Andrić ljetuje u svojoj izuzetno lijepoj novljanskoj kući. Lazarević stanuje u jednoj sobi, u kući prijateljske porodice koja ga je tamo primila.
Iz navedenog se možda može razumjeti zašto Lazarević u “Dnevniku” ne samo da Andrića ne štedi, već zalazi i to pretjerano u njegov privatni život navodeći, moguće i izmišljajući, razne pikanterije.
Tu su obnovljeni i neki beogradski tračevi, inače u rivalitetima ponekad vrlo svojstveni književnicima i diplomatama kao i onaj o Andriću u nekoliko nastavka.
Naime, prvo su kolege diplomate u Ministarstvu spoljnih poslova sa više asocijacija, recimo zbog mudrosti i kulturne distance prema kolegama Andrića nazvali “Fra Ivo”. Kada je Andrić uspješno napredovao u diplomatskoj karijeri postajući i pomoćnik ministra, dakle stigavši do tada najvišeg profesionalnog zvanja kolege su ga nazvale “Fra Ivan beg”. Dalja evolucija iste teme se dogodila poslije Drugog svjetskog rata, formulisana tada “Drug fra Ivan beg”. Ne zna se pouzdano koliko je Lazarević imao udjela u trećoj fazi razvoja ovog književno-diplomatskog trača, ali sve je našlo mjesta u “Dnevniku jednog nikoga”.
U redovima o Andriću, gdje je, i po skromnom sudu autora ovih redova, bilo dosta pretjerivanja, pa i onog neukusnog, treba ipak prepoznavati Lazarevića ranjenog i usamljenog čovjeka koji je nerijetko utjehe nalazio u druženjima sa novljanskim ribarima. U takvim druženjima i uz vino - a ovo mi je ispričala osoba koja je bolje pozvavala Lazarevićeve novljanske dane - on je uvjek tražio posebnu čašu za vino, možda time, iako životno izgubljen, zadržavajući manire iz visokih diplomatskih i kulturnih salona i provedenih dana u njima.
Poražen ideološki i životno Lazarević u dnevniku i spisima iz hercegnovskog perioda ostaje duhovno vjeran načelima slobode građanskog društva. Sa vrlo produbljenim i zanimljivim analizama posebno istorije, države, ideologije, nacije, nacionalizma i jugoslovenstva.
Piše da je naš državni brod, zapravo jedan splav, bijedan i trošan za veliki okean.
Povodom teme izbora između Zapada i Istoka, Vašingtona i Moskve Lazarević je u svom rukopisu bez dilema. Tada sa jeretičkim stavom (dok bi danas sve to zvučalo moderno i prihvatljivo), Lazarević piše: “Samo Amerika može da spasi svet. Ili napred sa Zapadom, ili nazad sa Istokom”. Očajan je “što se Balkan danas nalazi na Istoku”.
Saopštava da su “dinarskom tipu boljševizam i nacionalizam najprihvatljivija rješenja. Taj tip ljudi unosi permanentnu demoralizaciju, jer je isključiv i uvjek je podeljen u dva tabora. Moraš mu se pokoriti ili ćeš biti uništen.”
I pored određenih ushićenja kada piše o Lovćenu, Njegošu i Crnoj Gori u Lazarevićevim spisima ima dijelova u kojima bez potpunog objašnjenja ukazuje na neke pojave iz novije crnogorske istorije. Recimo podsjeća da su komandanti partizanskih jedinica koji su ušli u Beograd bili prije svega - kako piše - Crnogorci, zatim Dalmatinci, Ličani i Bosanci. Lazarević odmah zatim dodaje i ovo: “I komandanti ravnogorskih jedinica su bili Crnogorci”. Ne objašnjava, ali podsjeća, dajući povode za razmišljanja.
Zanimljivo je da iz stavova u njegovim radovima proističe da je Lazarević ostao privržen Jugoslaviji i jugoslovenstvu, uprkos otvorenoj razočaranosti u oba državna iskustva. Smatra se prevarenim u onoj prvoj - “kraljevskoj, solunskoj, versajskoj”. Nije štedio ni drugu Jugosalviju “u kojoj je revolucija odmah zamenjena autokratijom”.
On nema dileme da je jedini izlaz u razvijanju građanskog navodeći: “Stvoriti građanina - to je osnovni uslov za zdravu državu. Samo građanin može da shvati veličinu, snagu, vrednost i korist države… Pravi i veliki građanin, to je građanin Masarikovih shvatanja… On čini vrh piramide.” Ovdje uočavamo estetičara društva i demokratije ali i velikog poštovaoca češke kulture.
Mnogo je u Lazarevićevom stvaralaštvu gdje je pomno pratio kretanja istorije, društva, kulture, ideja, zapravo izvanrednih analiza, anticipacija, stavova, pa i onih kontroverznih i polemičkih. I to je za očekivati od kritičkog duha koji je u suštini i prije svega demistifikatorski.
Uostalom snaga otvorenog duha je Lazarevića održala u “vremenu između dva vremena” - kako glasi naslov jednog njegovog zapaženog ogleda. Održala ga je, zapravo, u nevremenu između dva vremena. Kada njegov duh uspijeva, ne lako, da nadvisi očaj života.
Generacijama poslije njegove smrti Lazarević je ostavio dragocjene spise. Između ostalog i dnevnik jednog visoko kultivisanog i usamljenog čovjeka, rukopise koji su u nekoj hercegnovskoj škrinji stajali 60 godina da bi nakon toga bili objavljeni kao veliki doprinos kulturi i istoriografiji.
Bonus video:
