Ubijeđen sam da će za jedno pola vijeka građani Crne Gore sa osmijehom i sjetom čitati sljedeći tekst:
"Branislav Brano Mandić nikada se nije ustručavao da naglašeno satiričnim tonom kritikuje društvene anomalije. Sa prepoznatljivim stilskim izrazom, njegova oštrina pera vješto se poigravala literarnim konvencionalizmom i neustrašivo hodala po ivicama slobode izražavanja. Ali, u profesiji kao što bila njegova, novinarski osvrti sa parabolom i fiktivnim zapletom često su nailazili na oštre osude i reakcije javnosti. Privržen stanovištu da se kroz narativnu strategiju, u kojoj se komično miješaju fiktivno i istinito, zapravo najbolje naglašavaju apsurdnost i neodrživost bilo koje neprikladne društvene situacije, Mandić je neprestano potencirao svoju surovu iskrenost u odnosu na brojne bedastoće u tadašnjem crnogorskom društvu.
U zarobljenim društvima, a Crna Gora je u prvim decenijama XXI vijeka bila izrazito korumpirana i podijeljena zajednica u kojoj su, iako fetiširano propovijedane, EU vrijednosti bile vidno kršene i zanemarivane, metaforički ispisane riječi najbolje opisuju nedoličnost javnih ličnosti i trulež institucija. Mandić je u tim prvim dekadama trećeg milenijuma svojim objavljenim kolumnama neodoljivo podsjećao na novinarsku i crnogorsku verziju Branislava Nušića.
Naime, kako i dolikuje pravim majstorima anegdote, kako u proznom iskazu, tako i u svakodnevnom životu, Mandićev vrcavi duh je poput i Nušićevog izbacivao crnogorsku javnost iz kolosijeka učmalosti i malograđanštine. Jedna od Nušićevih najznačajnijih dosjetki glasila je: "Lakše je biti ministar nego berberin. Berberin, prvo, mora znati brijati, a drugo, mora paziti da nekog ne poseče, a ministar ne mora znati brijati niti mora paziti hoće li koga poseći, jer, i ako poseče, nije kriv", i neodoljivo podsjeća na jedan Mandićev opis o tadašnjem političkom stanju u našoj državi koji je glasio: "Građani Crne Gore zapravo nisu u stanju da se politički izraze i sadašnja je politička scena precizan izraz te nemoći. U određenom trenu možda će se stvari promijeniti nabolje, ali taj određeni tren neće nastupiti jer nešto mi se čini da je najgore prošlo sasvim opaženo i da đavo nije skriven već se ukazao u punom kapacitetu izvršne vlasti koju smo prepustili budalama. Jedina stvar koja je tragičnija od navedenog je to što sve govori da baš takve budale zaslužujemo".
Nušić je znao reći: "narodno oduševljenje, to je kad gomila viče, a ne zna zašto viče", dok ga je Mandić možda i nadigrao napisavši: "Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam - da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice u kojoj se ludilo ne liječi nego krije".
Sličnost velikana koji su bili "u stanju da prepoznaju odakle dolazi smrad" ogledala se i u načinu na koji su opisivali zablude svojih savremenika. "Sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina", zapisao je Nušić, dok će Mandić skoro vijek kasnije napisati da se u tadašnjoj Crnoj Gori "mislilo da će se pojedinac probiti iz partijske lutke kao šareni leptir i oplemeniti cijelo društvo. Mislilo se, kolektivna trauma se hrani strukturama koje čovjeku ne daju da diše. Kad jednom napuni pluća slobodom - pojedinac će se pojaviti u svojoj divnoj naravi. Priroda cijele zajednice se može promijeniti. Partijska diktatura i politička ucjena biće prošlost, a slobodan čovjek boriće se za svoja prava pošteno. E tu smo se, vidiš, mnogi zajebali.... Naš slobodni pojedinac shvatio je da može lajati svašta, jer je graja sigurnije mjesto od tišine. Nekad je ćutanje bilo zaklon, danas je bunker u graji. Nekad se lovilo u mutnom, danas se nabada pod farom ili barem kandilom".
Mandić je svoju karakternu, profesionalnu i literarnu crtu najbolje opisao kroz navod: "Što se ne hće u lance vezati nije etnička nego etička kategorija, a Crna Gora ima sreću da je njen mit zasnovan upravo na tome. Šta ćemo sa tim mitom učiniti, misliti ga dalje kao revolucionarni pogon, ili ga prodati komšijama za dinje i pipune, to je nažalost, na nama. Zato sam i nemiran u povodu prognoza i nadam se umjereno, vrlo umjereno."
I kao što rekosmo, Mandić je poput svog starijeg prethodnika iz Srbije imao lucidnih i sebi svojstvenih reakcija. Tako je tokom marta 2025. godine, neđe na početku njegovog najkreativnijeg perioda, Uprava policije Crne Gore protiv Mandića pokrenula postupak pred Sudom za prekršaje u Podgorici i to zbog navoda iz kolumne u kojoj je kritikovao javni govor jednog profesora Univerziteta Crne Gore i Etički odbor Univerziteta Crne Gore koji je opravdao profesorove lascivne aluzije upućene jednoj novinarki. Da stvar bude ne samo gora, već i slična tadašnjem stanju u Crnoj Gori, odnosno apsurdnija, poziv za suđenje stigao je Mandiću uoči 8. marta! Iako se tokom tih godina nijesu poštovali državni simboli i nijesu kažnjavali otvoreni govori mržnje Mandiću je ipak "policija upala u tekst" zbog navodnog kršenja Zakona o javnom redu i miru Crne Gore i sintagme "matori jarac". Taj isti profesor nekada je izjavio: "Zna se jasno da je Srebrenica dogovoreni scenario između Bila Klintona i Alije Izetbegovića. Imaju i bilješke u kojima je predložio Bil Klinton - Mora biti ubijeno 5000 muslimana na određenoj teritoriji, da bismo mogli vojno da intervenišemo". Uz sve ovo, tih mjeseci, u organizaciju neformalne studentske grupe "Kamo śutra", građani su protestvovali i tražili smjenu vladinih čelnika za bezbjednost zbog propusta policije u slučaju masovnog ubistva na Cetinju.
Našavši se pred sudom, Mandić je upitao sudiju da li bi ga kaznio kada bi on jednom "matorom jarcu" rekao da je gospodin, na šta mu je sudija rekao da ga zbog toga svakako ne bi kaznio. Čuvši to, Mandić se okrenu prema dotičnom i, uz svoj šarmantni osmijeh, uputi riječi: "Laku noć, gospodine!"...
Cuique suum.
Bonus video:
