U romanu Hermana Hesea Putovanje na istok, grupa hodočasnika kreće na duhovno putovanje, vođena Leom, naizgled skromnim slugom koji brine o njihovim potrebama i održava red. Na polovini puta, međutim, Leo iznenada nestaje, a hodočašće prerasta u haos. Hodočasnici, koji su sebe smatrali pravim vođama, ostaju izgubljeni bez tihog, ali suštinski važnog Leovog prisustva.
Isti rizik nastaje kada nestanu iskusni državni profesionalci - karijerni službenici, administratori i eksperti koji obezbjeđuju nesmetano funkcionisanje savremene države, i to obično daleko od očiju javnosti. Kada ih iznenada uklone - a to se trenutno dešava u ključnim američkim agencijama (USAID, FBI, CIA, Nacionalna naučna fondacija, Nacionalna uprava za okeane i atmosferu, kao i Nacionalni instituti za zdravlje) - državna uprava pod novim rukovodstvom jednostavno ne nastavlja da funkcioniše kao ranije. Naprotiv, dolazi do fragmentacije, neefikasnosti i disfunkcije - baš kao kod Heseovih hodočasnika. U Heseovoj priči to je samo jedan čovjek, ali Leo simbolizuje sve one bezimene birokrate i državne službenike koji održavaju državni brod na površini.
Suština problema svodi se na dilemu principala i agenta. Ovaj koncept su 1970-ih godina razvili ekonomisti Stiven Ros, Majkl Džensen i Vilijam H. Mekling kako bi objasnili problem koji može nastati kada jedna strana djeluje u ime druge. U državnoj upravi, politički lideri ("principali") oslanjaju se na birokrate ili činovnike ("agente") koji sprovode njihove odluke. Politički lideri, naravno, žele da se njihove direktive izvršavaju tačno onako kako su ih zamislili, ali birokrate se rukovode sopstvenim specijalizovanim znanjem, etičkim načelima i dugoročnim prioritetima, stavljajući stabilnost sistema ispred kratkoročnih političkih ciljeva.
Da bi prevazišli ovaj nesklad, principali u drugoj Trampovoj administraciji nastoje da zamijene ili jednostavno eliminišu agente. Međutim, takve čistke obično imaju suprotan efekat, jer kada paranoični lider skrajne sopstvene agente, on više nema sredstva za efikasno upravljanje državom.
Paranoja je opasan način razmišljanja u vođenju države. Lider koji neprestano sumnja u lojalnost svojih službenika može početi da vidi neprijatelje i tamo gdje ih nema - poput Trampove percepcije prijetnji koje dolaze iz "duboke države." Rezultat je začarani krug: što se više zvaničnika smjenjuje ili marginalizuje, institucionalno znanje se gubi, upravljanje postaje manje efikasno, a strahovi lidera dodatno se učvršćuju upravo zbog disfunkcije koju je sam stvorio. Umjesto dobro organizovane administracije, vlada postaje reaktivna, haotična i nesposobna za dugoročno planiranje.
Ovo se može manifestovati na različite načine. U agencijama kao što su FBI i CIA, prisilna penzionisanja i otkup ugovora neizbježno dovode do gubitka ekspertize potrebne za praćenje prijetnji nacionalnoj bezbjednosti, smanjenja morala i odvraćanja potencijalnih novih kadrova. Uz to, zamjena iskusnih profesionalaca političkim lojalistima može ugroziti prikupljanje, analizu i dijeljenje obavještajnih podataka. Neki američki saveznici mogli bi se uzdržati od dijeljenja povjerljivih informacija iz straha da bi one mogle dospjeti u ruke Ilona Maska ili Talsi Gabard, što bi dovelo do loših odluka na najvišim nivoima vlasti.
Slično tome, američka spoljna politika će trpjeti posljedice jer je, uništenjem USAID-a, izgubila dugogodišnje veze sa lokalnim zajednicama širom svijeta. To slabi američki diplomatski domet i uticaj, otežavajući ostvarivanje strateških interesa SAD.
Gubitak iskusnih profesionalaca iz agencija poput Nacionalne naučne fondacije (NSF) usporiće istraživanja, odložiti tehnološke inovacije i oslabiti sposobnost Amerike da odgovori na nove izazove i rizike, poput onih povezanih sa vještačkom inteligencijom, klimatskim promjenama ili krizama koje se tiču javnog zdravlja.
Njemački sociolog Maks Veber, utemeljivač moderne administrativne teorije, pokazao je da je profesionalna birokratija neophodna za efikasno upravljanje. Karijerni državni službenici razumiju složene procese koji stoje iza budžeta, sprovođenja zakona, infrastrukturnih projekata, reagovanja na katastrofe... Bez sistema zasnovanih na pravilima i zaslugama, koji osiguravaju kontinuitet državnog aparata nezavisno od političkih promjena, upravljanje državom se urušava.
Podjednako opasno je i pokušavati da se javna administracija vodi kao privatna kompanija, u kojoj se uspjeh i neuspjeh mjere isključivo kroz računovodstvene pokazatelje: efikasnost, uštede i profit. Iako je fiskalna odgovornost važna, primjena korporativnih finansijskih kontrola bez razumijevanja svrhe javnog sektora može imati katastrofalne posljedice.
Finansijski kontrolor ili računovođa preuzet iz Tesle možda će identifikovati potencijalne državne uštede koje na bilansu izgledaju racionalno, ali koje dugoročno mogu donijeti znatno veće troškove.
Upadljiv primjer za to je skandal sa danskom poreskom upravom (SKAT) iz 2010-ih godina. U nastojanju da pojednostavi rad i smanji troškove, SKAT je agresivno smanjio broj zaposlenih i sproveo druge reforme radi "povećanja efikasnosti" - uključujući ukidanje unutrašnjih jedinica za otkrivanje prevara, eksternalizaciju ključnih funkcija naplate poreza i oslanjanje na automatizaciju. Rezultat? Kriminalci su iskoristili oslabljeni sistem i izvukli oko 2 milijarde dolara kroz lažne poreske povraćaje. Na kraju su navodne mjere štednje Dansku koštale mnogo više nego što je zemlja uštedjela.
Tretiranje vlada kao da su preduzeća može oslabiti njihove osnovne funkcije. Dobro vođena administracija zahtijeva ne samo finansijski nadzor, već i institucionalno znanje, strateški uvid i duboko razumijevanje jedinstvenih zahtjeva upravljanja. Davanje prioriteta kratkoročnim uštedama na uštrb dugoročne stabilnosti slabi kapacitet države, čini javne usluge nepouzdanima i otvara vrata korupciji, neefikasnosti i sistemskom neuspjehu.
Agresivnim smanjenjem ključnih agencija i tretiranjem karijernih zvaničnika kao protivnika a ne kao stručnjaka, Trampova administracija pomjera se sa tradicionalne dileme principal-agent - gdje birokrate ne popuštaju vođstvu - u "paranoičnu dilemu principala", gdje lider, u očajničkom pokušaju da pokaže dominaciju, na kraju ostaje sam, nesposoban da vjeruje bilo kome i da efikasno upravlja.
Kao u Putovanju na istok, u kojem se hodočasnici nađu izgubljeni bez Lea, vlada koja smijeni previše iskusnih službenika uskoro bi mogla da se nađe bez "lijepka" koji je sve držao zajedno. A lider koji je takođe paranoičan - i svoje agente vidi kao potencijalne neprijatelje - rizikuje da se izoluje unutar administracije koja je i neefikasna i duboko nestabilna.
Autor je je savjetnik za politiku i profesor u Solvay Brussels School of Economics and Management
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
