Dakle, dogodilo se. Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, najozbiljniji mogući protivnik predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana na predstojećim predsjedničkim izborima 2028, stavljen je u pritvor pod sumnjivom optužbom za korupciju. Potez je dugo pripreman i ne može se smatrati običnim političkim manevrom. Iako možda prolazi nezapaženo, upravo ovako danas izgledaju pučevi - bez krvi i buke, samo prigušeni jauk demokratije koja umire u lisicama.
Nakon 23 godine na vlasti - uvidjevši kako se turska ekonomija raspada - Erdogan je shvatao da mu nikakvi izbori (čak ni namješteni) ne garantuju opstanak. Ostale su mu dvije mogućnosti: da otkaže izbore ili da eliminiše sve ozbiljne protivnike. Ključno je bilo da djeluje na vrijeme. Prije nego što povuče prvi potez, morao je da osigura da je situacija na geopolitičkoj šahovskoj tabli u njegovu korist.
Za to je bilo potrebno da se postigne sporazum o prekidu vatre sa Radničkom partijom Kurdistana, kao i da se spriječi bilo kakav otpor iz Evropske unije. U tom cilju, Erdogan je počeo da prijeti puštanjem talasa migranata ka EU - prijetnja koja je zvučala ubjedljivo nakon sloma režima sirijskog diktatora Bašara al Asada, kojem je i sam Erdogan pomogao da se realizuje. Na kraju, počeo je da demonstrira tursku vojnu moć tačno u trenutku kada je lojalnost Amerike prema NATO-u postala upitna, jasno stavljajući do znanja da će bez Turske istočni bok Evrope biti opasno otvoren.
Dokazavši svoju nezamjenljivost, Erdogan je zadao udarac: smijenio je Imamoglua. Ovaj potez donio je kratkoročne troškove - Centralna banka Turske morala je da potroši rekordnih 12 milijardi dolara kako bi održala kurs lire. Reakcija političke opozicije se za sada, međutim, može uporediti sa saplitanjem o sopstvene pertle na startnoj liniji.
Ali, tursko društvo je ogorčeno. Nakon hapšenja Imamoglua, stotine hiljada ljudi izašle su na ulice, zahtijevajući ne samo njegovo oslobađanje, već i pravdu i poštovanje ljudskih prava. Protesti su se brzo proširili iz Istanbula i Ankare na Adanu, Antaliju, Čanakale, Čorum, Edirne, Eskisehir, Kajseri, pa čak i na religiozno-konzervativnu Konju, gdje se ovom pokretu pridružilo najmanje 200 farmera - neki čak na traktorima.
Porast narodnog nezadovoljstva nesumnjivo je uznemirio Erdogana. Okupljanja i protesti zabranjeni su širom zemlje, a one koji se ne pokore dočekuju uobičajeni alati državne represije: pendreci, vodeni topovi, suzavac. Do sada je privedeno više od 1.400 demonstranata.
Vlasti su ograničile i ulazak i izlazak iz Istanbula; blokirale su pristup pojedinim društvenim mrežama, uključujući Instagram, TikTok, X i YouTube; zabranile prenos uživo sa mitinga i protesta; uhapšeno je nekoliko novinara, među kojima su Jasin Akgjul iz agencije AFP i nagrađivani fotoreporter Bulent Kilic.
"Turska nije zemlja koja će završiti na ulici. Ona neće kapitulirati pred uličnim terorizmom", upozorio je nedavno Erdogan.
Nije moglo biti pogodnijeg trenutka da glavna opoziciona stranka - Republikanska narodna partija (CHP) - okupi opoziciju i ponudi ubjedljivu alternativu Erdoganovoj vlasti. Iz CHP-a se, međutim, čuju samo izlizane populističke i nacionalističke fraze, koje su prikladnije za paternalističku prošlost Turske nego za njenu sadašnjost. Ne pominje se posljednji veliki talas protesta u Turskoj - demonstracije u parku Gezi 2013. godine - koji su nosili jednaku energiju naroda. Nema ni obraćanja Kurdima, koji su više puta igrali ključnu ulogu na izborima i koji su i dalje suočeni sa brutalnom represijom. Još manje postoji svijest da ovaj trenutak prevazilazi običnu partijsku politiku.
Pred nama nije tek manji neuspjeh ili greška. Ovo je simptom ozbiljnijih problema. Republikanska narodna partija se i dalje drži zastarjelog političkog razmišljanja, usmjerenog više na izbornu borbu nego na odbranu demokratije. Zato se demonstranti nisu okupili oko ove stranke - već su je, pristojno ali odlučno, zamolili da im ne staje na put.
Nakon hapšenja Imamoglua, CHP mora da shvati: stara taktika, zasnovana na uvjerenju da se promjene mogu postići kroz uljudne pregovore i teatralne konfrontacije - više ne funkcioniše. Stranka ne treba samo da prilagodi svoje metode. Ne, CHP mora da prizna da više nije jedan od ključnih aktera turske politike. Tu ulogu sada preuzima turski narod - narod koji je nezadovoljan, razočaran, nepokoran i koji hapšenje Imamoglua ne doživljava kao napad na jednog političara, već na svoju kolektivnu budućnost.
Hapšenje Imamoglua trebalo bi da probudi i one eksperte i analitičare koji i dalje vjeruju da je Turska "hibridni režim" u kojem je izborna konkurencija "stvarna, iako nepravedna" a ne potpuna autokratija. Čak su i Stiven Levicki i Lukan Vej, politički teoretičari koji su razvili koncept "kompetitivnog autoritarizma", 2020. godine revidirali svoju teoriju ističući da je nastao novi tip autoritarnih lidera koji koriste "polarizujuće populističke i etnonacionalističke strategije" za učvršćivanje vlasti.
Republikanska narodna partija bi postupila mudro kada bi, umjesto što se oslanja na zastarjele akademske modele, statistiku anketa i kemalističke bajke za laku noć, počela da razvija strategiju koja će naići na odjek kod demonstranata - a ne da slabi ili guši njihov bunt.
Jasno je jedno: stare Turske više nema. Pitanje sada glasi: da li turski narod može uticati na to šta će se dalje dešavati. Još je prerano da se sudi da li će trenutni talas narodnog gnijeva i razočaranja prerasti u koherentni pokret sposoban da nadmaši Erdogana i njegovu okolinu, ili čak da pobijedi.
Ali trebalo bi da bude očigledno - kada je igra namještena, uzaludan je pokušaj da se igra bolje, promišljenije, smjelije. Jedini način da se dobije makar nekakva šansa za pobjedu jeste da se prevrne tabla.
Autor je viši naučni saradnik na IBEI i profesor na Univerzitetu Ramon Llull
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
