Maratonci

Pod Ostroške grede dvije/Maraton se ljuti bije...

Lokalni izbori u Nikšiću posljednjih godina tradicionalno bude potrebu za nestandardnom retorikom, uglavnom epskog usmjerenja - tipa Bitka za Nikšić - tako da nije novo da se predizborne sedmice pretvore u festival svakakvih budalaština.

Da li je Ostroški polumaraton uobičajena atletska manifestacija ili dio aktuelne predizborne kampanje u Nikšiću... Ček. Ček, vrati se malo - Ostroški polumaraton, što je to?

Znam za Ostrošku skupštinu 1942, to je svijetla stranica crnogorske istorije, čuo sam i za Ostroško blago, a tu je i jedna tamnija stranica istorije - Ostroški dogovor političara sa Amfilohijem... Ali, ovaj polumaraton mi je - sasvim nova stvar. Iako organizatori vele da je to stara i odavno prisutna trka.

Da je neko htio da se posprdne dolazećim izborima ovo bi zapravo bio savršen način. Zašto? Ova riječ - Maratonci (makar i u varijanti polumaratona) nepogrešivo priziva legendarni dramski tekst akademika Dušana Kovačevića “Maratonci trče počasni krug” koji vjerovatno većina zna zahvaljujući sjajnom, istoimenom filmu Slobodana Šijana.

Upravo duh te crne komedije - likovi, događaji, palanačko ludilo, eksplozivna frustracija, dvije zakrvavljene familije - sve to savršeno nalikuje današnjem Nikšiću gradu i njegovoj političkoj eliti... Zar ne liče aktuelni nikšićki prvaci na Kovačevićeve likove, i to bez namjere da karikirate stvari. Naprotiv, goli realizam. Đenka do Đenke...

Ali, ako dozvolite neko ko ima više od pedeset godina mora biti začuđen - nije li Nikšić najprecizniji dnevnik propadanja Crne Gore i njene privrede? Nije li upravo taj grad najsurovioji podsjetnik o dejstvu i duhu tranzicije u Crnoj Gori? Zar ne bi to bila prava tačka za osvješćivanje? Hoću reći, mora da bi predizborne dane u Nikšiću mogle obilježiti i kudikamo smislenije rasprave i racionalniji tonovi?

Doduše, kada je riječ o Nikšiću, nekako je sve i počelo u znaku političke perverzije i iracionalnosti koju je teško objasniti... Nekome bi sve to moglo izgledati samo bizarno da posljedice ne gledamo do danas, svuda oko nas. Ako ovo nije dostojno Kovačevićevih dramskih sižea, ne nam što je. (Na čelu sa prezimenjakom pisca.)

Podsjetimo, to je epizoda koju su mnogi rado zaboravili, uključujući i grofa od Kočana. Godina 1989, tzv. Miting gladnih u Nikšiću (a prosječna plata 1500 maraka). Da, mislim na jezivi politički poklič iz te, 1989. (a koji ovih godina dobija puni smisao) sa glavnog nikšićkog trga, gdje 20.000 ljudi urla: “Hoćemo Ruse”... Meni izgleda da i danas zvoni odjek tog pokliča.

Dodatno je zanimljivo - ne vjerujem da je te 1989. (godina kada je pao Berlinski zid), bilo moguće skupiti toliko ljudi usred Moskve da urliču - Hoćemo Ruse. Ali, ovdje je očito bilo moguće.

I spektakularno “vađenje”. Naime, pošto je ta poruka bila previše čak i za Jugoslaviju Miloševićevog događanja naroda, onda se se vadili saopštavajući da je narod zapravo bio željan muzike, a ne ruskog pogleda na svijet i prisustva. Odnosno, da se vikalo - Hoćemo gusle. (Uzgred, politička poruka takvog krika bila bi još gora... a to smo i dobili. Ne mnogo nakon ovoga mitinga počelo je “istrebljivanje Turaka” po Bosni, uz umilne zvuke gusala, podrazumnijeva se. To se ne odvaja - kao kafa i kisjela...)

A sada, najednom, u Nikšiću i njegovoj okolini - maratonci. Kao što vidimo, davno je ta trka počela.

Kao što su Kovačevićevi likovi u Maratoncima jedan svijet izvan vremena, učaurena palanka koja vodi svoje smiješne i besmislene (ali zato ne manje krvave) ratove, nije li ovaj nikšićki trg iz 1989. bio dostojna najava upravo jednog takvog - izlaska iz (svoga) vremena... U mit i iracionalnost svih boja.

Bojim se da se i ovaj maraton neće završavati - bez gusala.

Samo neka bude bez Rusa, ako je moguće...