Na Zapadu ništa novo iako Nikšić nikad nije bio Zapad. Ali geografija čini svoje. I ne samo Nikšić, već i Bileća, Stolac, Čapljina… Oni su još dalje od Zapada, ali kad krenemo ka Evropi oni su nam najkraća maršruta. I tek kad prođemo ispod svih njihovih zastava, crnogorske, srpske, bošnjačke, hrvatske, i nekako se dokopamo auto-puta i Splita, tek tada imamo osjećaj da su Istok i Orijent ostali iza nas.
U Nikšiću i na našem zapadu ništa novo, tako da lokalni AFD može nastaviti da nas ismijava obećanjima kako će nas Mandić na leđima nositi do Brisela. Dok na istu temu, domaća verzija Salvinija piše pisma Marti Kos (a ne Putinu). Na drugoj strani relaksiran i bogat, sjedi naš Če Gevara, sa kubanskim tompusom i švajcarskim satom od 106 hiljada eura, brani jednakost, bratstvo i antifašističke vrijednosti.
Zato je pet godina nakon famoznog 30. avgusta 2020. Crna Gora skamenjena, na istom mjestu. Ili u istom obliku.
S jedne strane DPS, koji nema ni volje a ni snage da se pogleda u ogledalu i istinski reformiše, a s druge ZBCG, sa retrogradnom ideologijom i vrijednostima, svesrdno pomognut navodno građanskim i antifašističkim PES-om i Demokratama!
Onda niko ozbiljan u Nikšiću nije mogao ni očekivati ništa drugo osim rezultata do kojih se i došlo. DPS je opet slavio još jednu pobjedu, ali nad opozicijom, a Aleksa i Mickey su izbjegli u Herceg Novi, kako bi eskivirali nikšićkog Šubaru i njegov trijumf, jer i njima počinje da biva neprijatno zbog političke družine kojoj daju legitimitet vlasti a čija je matična država Srbija. A Zapad - Trebinje.
DPS je najavljivao preko trideset procenata podrške, očekivao 33, a sanjao i do 38! Dobio je nešto između ali su ceh platile tri male liste iz korpusa građanskih (Radulović, Abazović, Marković). Na sličan način je profitirala i Mandićeva koalicija ZBNK. Šubara je uzeo ono što je sanjao a ne ono čemu se nadao. Preko 35 odsto. Čime je ta lista progutala Moma i njegovog bezličnog nosioca (Vukovića), koji je tokom minulog mandata bio nevidljiv, djelujući kao Šubarin šef protokola a ne kao predsjednik SO i lider stranke koja formalno nije bila na Mandićevoj listi. Crveni Momo je na ovim izborima nastupao pod nekom novom plavom bojom i zastavom, Aleksa i Boris su ga ignorisali i otuda rezultat - pad sa 11 hiljada glasova iz 2021. na jedva 3 hiljade 2025. Jedan dio te ogromne razlike otišao je Mandićevoj listi, drugi Spajiću, a nešto i u apstinenciju.
U poređenju sa parlamentarnim izborima, PES je takođe značajno pao, preko 4 hiljade glasova, ali se Spajki i društvo hvale rezultatom koji ih čini famoznim tasom na vagi - nema dakle vlasti bez premijerovog subjekta. Da je Mickey, odnosno nosilac liste Mrkić isto što i Dritan, a hvale se da nijesu, tražili bi mjesto gradonačelnika, pa ko podrži - podrži.
Kad smo kod Abazovića, iako je u broju izgubio mnogo manje od Koprivice i Spajića, politički je pretrpio najteži poraz. Ipak je na kraju četvorogodišnje vožnje bolida omiljene formule, Dritan ispao nedorastao vozač. Umjesto sigurne i pobjedničke vožnje, klizio je po pisti, od bankine do bankine, iz greške u grešku, da bi na kraju završio u kanalu. Malo mu je bio potpredsjednik Vlade zadužen za čitav bezbjednosni sektor, htio je premijersku poziciju, da bude kao Vučić ili makar kao Rama, da bi završio bez ičega, kao Slavko Perović. Bio je najpoželjnija udavača crnogorske politike, da bi postao crna ovca, od koje svako bježi, skoro isto koliko i od Mila i DPS-a. Šteta. Jer bio je dugo dečko koji obećava.
Pao je Nikšić, dakle, jer je pala građanska Crna Gora. Pokazalo se i ono o čemu sam pisao uoči izbora u Podgorici. Da samo uključivanje u izbornu kampanju šefa države Milatovića može spasiti glavni grad od pobjede lokalnog AFD-a i njegovih nevoljnih saučesnika iz PES-a i DCG-a. Sada se jasno vidi da je rezultat Milatovićeve liste od oko 11 odsto bio dominantno njegova zasluga, i da je zahvaljujući tome građanski blok u Podgorici preživio i pobijedio. Svi su to vidjeli osim nejakog Jakova koji se onda predao Spajkiju, odnosno Mandiću. Milatović je time politički sahranio i sebe i ideju građanskog centra koju je sam promovisao. Da je uzeo ključeve Podgorice, sada bi se glatko prošetao kroz Nikšić, ostavljajući Bečića i Spajića da se bore za cenzus. A Šubaru da plače nad kukavnim srpstvom ugašenim.
Kada se sve sabere, jedino što se može smatrati pozitivnom novinom ovogodišnje bitke za Nikšić jeste da je izborni dan prošao demokratski i uz priznavanje rezultata od strane svih učesnika trke. To ne znači da su izbori, ukupno, bili slobodni i fer, što ilustruje frapantan podatak da je četvrtina kandidata sa liste ZBNK zapošljena u državnom, pardon partijskom, EPCG-u! Što podsjeća na DPS formulu Jelića i supruge - jedan zaposleni četiri glasa. Ali, to je već tema za izvođače radova na izbornoj reformi koju čekamo duže nego što smo IBAR.
Akterima nikšićkih izbora predstoji suočavanje sa rezultatima. DPS je za pet godina pokazao da nema namjeru da bilo šta suštinski mijenja, Đukanović njima ostaje istorijska ličnost i počasni kapiten, a niske plate i loša socijalna politika glavni propust i falinka trodecenijske vlasti. ES ima limit i kreće se između 4 i 5 odsto, sa sličnim pogledom na političku prošlost. Ne bi ništa mijenjali, samo im je žao što na mjestu Mila nije bio Ranko. Zato je prostor za eventualno formiranje neke nove, istinski građanske i antifašističke stranke nasušna potreba ako se taj koncept društva i države želi odbraniti.
PES je nevjerovatna priča zahvaljujući neobičnom lideru. Sklonom da tumači činjenice, a onda i realnost, na umjetnički način. Dakle kreativno. Zato se dešavaju vanredne i nikad viđene situacije u parlamentarnoj istoriji modernog svijeta. Recimo, vladajuća stranka u jednoj državi, čiji lider je i premijer, nema lokalni odbor u više gradova iste te države. Pa se desi, kao u Novom, da ne izlazi na izbore već da podrži lokalnu listu. Novsku. I onda se u izbornoj noći Spajić ukaže na pobjedničkom presu tuđe stranke u HN a ne na gubitničkom svoje u NK. Partija djeluje obezglavljeno i dezorijentisano, o čemu svjedoče i prekjučerašnji rezultati - Herceg Novi nula procenata i nula odborničkih mandata, Nikšić četiri i po hiljade glasova, što je skoro 50 odsto manje nego na parlamentarnim izborima u tom gradu 2023. godine.
Što se Demokrata tiče, oni su se pomirili sa Mandićevim liderstvom, i to im očito više i ne smeta. Nemanja Vuković i Momo Koprivica su prve žrtve takve politike. Bojim se ne i posljednje.
DPS drži u samrtnom zagrljaju čitav suverenistički blok, uz to narativom o Mandiću kao lideru većine pomaže PES-u da ostane sa njim, iako misli da radi obrnuto! PES je, s druge strane, talac Mandićevog i Vučićevog narativa o kriminalnom i mafijaškom DPS-u, što je sad Šubara od gradonačelnika, iskreno i otvoreno saopštio, tvrdeći da su svi koji glasaju za suverenističke stranke - mafijaši. To je od početka bila politika AV i zvaničnog Beograda. Da se kriminalizuje ne jedan čovjek (MÐ) ili jedna partija (DPS), već čitav građanski i antifašistički koncept društva. Ni PES-u, a još manje Demokratama, ne pada na pamet da ukažu na mafiju, kriminal i korupciju koji stoluju u Beogradu, gdje Vučić i SNS operišu na isti ili čak još gori način nego Milo i DPS ovdje. Ta kolosalna činjenica se gura pod tepih i žig kriminaliteta i mafijašenja se drži samo nad glavom DPS-a kako bi se time zamrzla, a vremenom i urušila, kompletna građanska priča i struktura. I zato će Mandić na narednim parlamentarnim izborima trijumfovati slično kao prekjuče njegov talentovani Šubara u Nikšiću. A Spajić i Bečić će demokratski, jer drugačije ne znaju, glasati za Andriju premijera, kao nosioca liste koja je uzela najveći broj mandata. Time bi bio utrt put za pobjedu Mandićevih i na predsjedničkim izborima. Bez obzira na to kog ćacija bi isturili kao kandidata. Evo im se Milatović već nudi, a ne bi iznenadilo da ćaci od Kneževića iskoči kao runner za šefa države. I Dodik bi tada mogao da se dobrovoljno prijavi za zatvor jer bi zvanični Beograd dobio mnogo ozbiljniju i važniju republiku srpsku, s izlazom na more, i krticu unutar NATO-a.
Iako partije manjina iz objektivnih razloga nisu učestvovale na izborima u dva “srpska” grada, Novom i Nikšiću, valja pomenuti i njihove zasluge. Kao Spajić i Bečić, tako se isto i Ibrahimović, Đeljošaj i Đeka prave mrtvi. Dajući Mandiću svoje ruke i glasove za davljenje građanske i antifašističke Crne Gore.
Bonus video:
