Krajem prošlog mjeseca, francuski sud zabranio je Marin le Pen da se kandiduje za političku funkciju u narednih pet godina, uz obrazloženje da je njena stranka, krajnje desničarski Nacionalni front (sada Nacionalno okupljanje), sistematski pronevjerila više od 4 miliona eura (oko 4,5 miliona dolara) javnih sredstava. Sredstva namijenjena osoblju poslanika Evropskog parlamenta u Briselu korišćena su za pokrivanje troškova stranke u Francuskoj.
Le Pen je odlučna da uloži žalbu na presudu, koju pogrešnom ne smatraju samo njeni podržavaoci. Čak i neupitno liberalni glasovi tvrde da bi bilo bolje da Le Pen učestvuje na predsjedničkim izborima 2027. godine - kako bi o njenoj političkoj sudbini odlučivali birači. Ipak, svi ovi argumenti o prioritetu politike nad zakonom duboko su pogrešni.
Jedan od argumenata ponavlja tvrdnje potpredsjednika SAD Džej Di Vensa, koji tvrdi da evropska politička elita navodno ne vjeruje svom narodu. Prema njegovim riječima, elita ne vidi problem u ukidanju rezultata izbora koji joj se ne sviđaju. Kao primjer se navode nedavni predsjednički izbori u Rumuniji, koji su proglašeni nevažećim nakon što je ultradesničarski kandidat Kalin Đorđesku pobijedio u prvom krugu. Zaključivši da nije “poštovao izborne propise”, rumunska izborna komisija mu je zabranila da se kandiduje.
Ali čak i bez pribjegavanja zabranama, evropska elita ne dopušta ekstremnim desničarskim partijama da dođu na vlast. Najvažniji primjer toga sada je “zaštitni zid” u Njemačkoj: obaveza velikih partija da ne sarađuju sa krajnje desničarskom “Alternativom za Njemačku” (AfD), koja je zauzela drugo mjesto na februarskim saveznim izborima.
Ne postoje, međutim, apsolutno nikakvi dokazi da je francuski pravosudni sistem djelovao po nalogu političara ili, što je još važnije, da je nepošteno targetirao Le Pen. Mnogim drugim političarima, uključujući ličnosti koje nesumnjivo pripadaju establišmentu (kao što je bivši premijer Fransoa Fijon, koji je takođe bio vodeći kandidat za predsjednika), izrečene su presude za pljačku. A bivši predsjednici, poput Nikole Sarkozija, proglašeni su krivim za korupciju. Le Pen je uvijek pozivala na stroge kazne u sličnim slučajevima, ali sada joj je zgodnije da tvrdi da je narod vrhovni sud.
Postoji suštinska razlika između kažnjavanja određenog kandidata za nezakonito ponašanje i isključivanja cijele političke opcije iz izborne ponude. Ovo posljednje je karakteristično za pristupe koji se nazivaju “militantnom demokratijom”. Najizraženije se praktikuju u Njemačkoj. Tamo je zabranjena cijela stranka, jer njen program i rukovodstvo teže uništenju liberalno-demokratskog poretka.
O legitimitetu takvih zabrana može se polemisati, jer je razumna briga da neki postupci koji demokratiju treba da zaštite na kraju mogu da joj naškode. Ali, u slučaju presude Le Pen, takav problem ne postoji. Njena stranka ostaje na glasačkom listiću, i iako je oduvijek bila porodični posao klana Le Pen, bilo bi čudno tvrditi da odbrana demokratije zahtijeva da tako i ostane.
Osim toga, popustljivost prema popularnim političarima koji su prekršili zakon može imati izuzetno negativne posljedice po demokratiju. To bi bio signal da postoje ličnosti koje stoje iznad zakona, kao što je slučaj u SAD, gdje je Vrhovni sud dao predsjedniku Donaldu Trampu imunitet od krivičnog gonjenja za bilo kakve službene radnje.
Neki posmatrači su vjerovali da će Tramp pretrpjeti posljedice nakon brojnih sudskih postupaka iz kojih je jedva izašao (da ne pominjemo dva opoziva), ali njegova pozicija je samo ojačana. Trampov drugi mandat već je postao parada bezakonja, koja odražava njegovo uvjerenje da je on sam zakon. Što je još gore, mnogi birači će izvući zaključak da je Trampovo ponašanje generalno sasvim normalno, jer su elitne institucije, poput Vrhovnog suda, to u suštini i rekle.
Popustljivost prema popularnim političarima prijeti da se onima koji bi željeli da izbjegnu sud stvore pogrešni podsticaji za ulazak u politiku. Silvio Berluskoni je djelimično zbog toga i počeo da se kandiduje 1990-ih: znao je da se protiv njega vodi istraga zbog podmićivanja i poreskih malverzacija. I onda je 20 godina uspijevao da izbjegne zakon. (Tek 2013. godine proglašen je krivim za poresku utaju, oduzeto mu je pravo obavljanja javnih funkcija na dvije godine, i osuđen je na rad za opšte dobro).
Ljudi koji su skeptični u pogledu pravilne primjene zakona prema populističkim liderima tvrde i da presude takvim političarima omogućavaju da sebe prikažu kao mučenike, što može povećati njihovu popularnost. Le Pen je već sebe proglasila žrtvom “lova na vještice” koju sprovodi elita željna njene “političke smrti”.
Ali populistički političari uvijek sebe prikazuju kao žrtve korumpirane liberalne elite koja ignoriše “narod” i nastoji da potisne njegove prave predstavnike. Naravno, pristalicama populista presuda može biti predstavljena kao dokaz zavjere elita. Ali to nisu razmišljanja sudova, već misli samih populista.
Neko bi takođe mogao da se plaši toga da bi izricanje kazni političarima koji su sebe proglasili borcima protiv elite moglo da potkopa povjerenje u pravosudni sistem i, u ovom konkretnom slučaju, pojača dugogodišnju nesklonost Francuske prema “vladavini sudija”. Ali, kritičari i ovdje griješe: populisti već neprestano nazivaju nezavisne sudije “narodnim neprijateljima”.
Umjesto da se bez potrebe popušta kada je riječ o vladavini prava, političari (kao i pravnici, novinari i naučnici) treba da objašnjavaju da su nepristrasni sudovi ključni ne samo za sprovođenje pravde, već i za očuvanje onoga što su sudije u Parizu nazvale “demokratskim javnim redom”.
Umesto da prave neiznuđene ustupke kada je riječ o vladavini prava, političari - kao i pravnici, novinari i akademici - treba da jasno stave do znanja da su nepristrasni sudovi od suštinskog značaja kako za sprovođenje pravde, tako i za očuvanje onoga što su sudije u Parizu nazvale “demokratskim javnim poretkom”.
Autor je profesor na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
