Prava pacijenata su jedna od najvažnijih u oblasti ljudskih prava koja su danas poznata iz brojnih međunarodnih ugovora. Evropska povelja o pravima pacijenata, poznatija kao Rimska povelja, nastala je 2002. godine u Rimu. Istog dana je ratifikovana u Briselu i tako postala temeljni dokument za reformu zdravstva u zemljama Evropske unije. Njeno drugo poglavlje, u kojem je navedeno 14 prava pacijenata, sastavni je dio Evropskog ustava. Od 2007. godine, 18. april se obilježava kao Evropski dan prava pacijenata.
Prava pacijenata, definisana Evropskom poveljom su:
1. Pravo na preventivne mjere - svako ima pravo na odgovarajuće usluge u svrhu prevencije bolesti. 2. Pravo na dostupnost - svako ima pravo na dostupnost zdravstvenih usluga, u skladu sa svojim zdravstvenim potrebama. Svima se garantuje jednak pristup zdravstvenim uslugama, bez diskriminacije po imovnom stanju, mjestu prebivališta, vrsti bolesti. 3. Pravo na informaciju - svako ima pravo na pristup svim informacijama koje se odnose na njegovo zdravstveno stanje, zdravstvene usluge i način njihovog korišćenja, te mogućnosti koje pružaju naučna istraživanja i nove tehnologije. 4. Pravo na pristanak - svako ima pravo na sve informacije koje mu omogućavaju aktivno učešće u odlučivanju o vlastitom zdravlju. Takve informacije su uslov za svaki postupak i zahvat u svrhu liječenja. 5. Pravo na slobodan izbor - svako, na bazi dostupnih informacija, ima pravo na slobodan izbor između različitih postupaka i zahvata, te između davalaca zdravstvenih usluga. 6. Pravo na privatnost i povjerljivost - svako ima pravo na povjerljivost ličnih podataka, uključujući one o zdravstvenom stanju i mogućim dijagnozama, ili terapijskom postupcima. 7. Pravo na poštovanje pacijentovog vremena - svako ima pravo na ostvarivanje potrebne zdravstvene usluge unutar najskorijeg mogućeg i unaprijed zakazanog vremenskog termina. 8. Pravo na nadzor standarda kvaliteta - svako ima pravo na visokokvalitetnu zdravstvenu uslugu, vrednovanu prema jasno utvrđenim standardima. 9. Pravo na sigurnost - svako ima pravo na sigurnost od štete prouzrokovane slabom organizacijom zdravstvenih usluga, stručnim nemarom i greškom, kao i na pravo na dostupnost visokih sigurnosnih standarda. 10. Pravo na inovacije - svako ima pravo na pristup inovativnim postupcima, uključujući dijagnostičke postupke, u skladu sa međunarodnim standardima, nezavisno od finansijskih okolnosti. 11. Pravo na izbjegavanje nepotrebne patnje i bola - svako ima pravo da bude sačuvan od nepotrebne patnje i bola, koliko je moguće, u svakoj fazi svoje bolesti. 12. Pravo na individualni pristup - svako ima pravo na individualno prilagođen dijagnostički ili terapijski postupak. 13. Pravo na pritužbu - svako ima pravo na pritužbu u slučaju povrede prava, te pravo da dobije odgovor ili povratnu reakciju na svoju pritužbu. 14. Pravo na obeštećenje - svako ima pravo u razumnom roku na odgovarajuće obeštećenje, u slučaju pretrpljene fizičke, etičke ili psihičke povrede, uzrokovane zdravstvenim uslugama.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN iz 1948. godine, Rimska povelja i crnogorski Zakon o pravima pacijenata, nijesu brana kršenju prava pacijenata u našem, trajno zapuštenom, zdravstvenom sistemu. Teško dostupna zdravstvena zaštita, ne samo u ruralnim područjima, gužve u neuslovnim čekaonicama zdravstvenih ustanova, duge liste čekanja na specijalističke i supspecijalističke preglede, nedostatak dijagnostičkih aparata, nedovoljan broj doktora medicine... i još mnogo faktora, imaju za posljedicu dug put do dijagnoze i početka, ponekad zakašnjelog, liječenja. Pacijenti su primorani da koriste veoma skupe usluge u privatnim zdravstvenim ustanovama (PZU), u kojima radi veliki broj doktora na čije preglede čekamo u javnom zdravstvu. O preventivnim pregledima možemo da sanjamo...
Propala reforma primarne zdravstvene zaštite je taj, najvažniji sektor zdravstva dovela u haotično stanje. Izabrani doktori (ID) se žale da im rad na računaru skraćuje vrijeme za bavljenje pacijentima. Prije kompjuterizacije, doktori su ručno unosili podatke u kartone i ispisivali recepte, pa su imali dovoljno vremena za pacijente. Bilo je malo specijalista opšte medicine, a pacijenti su bili zadovoljniji nego danas. Ima i onih ID koji se, svojom voljom, više posvećuju administraciji, a pacijenti su, inače, “kuriri” na relaciji od ID do specijalista i obratno, što je za starije i nemoćne osobe, a svi pacijenti su “nemoćni”, hod po mukama. Određivanjem terapije, na bilo kom nivou zdravstvene zaštite, bez uvida u opšte zdravstveno stanje pacijenta (bez razgovora sa njim), istovremeno se krši više prava pacijenata. Dešava se da doktori forsiraju svoju terapiju, bez obzira na kontraindikacije i štetne interakcije, koje mogu da budu pogubne za starije i osobe sa više hroničnih oboljenja!
Sve greške, na štetu pacijenata i medicinskog osoblja, smatraju se “sistemskim”, a ništa se ne čini da se stanje popravi ili, bar, prilagodi funkcionisanju zdravstva u “vanrednim okolnostima”, koje traju decenijama. Zakazivanje termina kod ID skoro da ne ublažava problem čekanja. “Uredni” pacijenti čekaju na termin i do sedmicu dana, dok nezakazani, najčešće, do doktora dođu istog dana. Oni “preko veze” istog sata (ili minuta)! U KCCG se bave SMS porukama, umjesto da rad ambulanti pokušaju prilagoditi postojećim uslovima...
Zaštitnike prava pacijenata imenuju direktori zdravstvenih ustanova, što je dovoljan razlog da samo rijetki pacijenti podnose pritužbe zbog povreda svojih prava!
Bonus video:
