“I odlaskom svojim Tito dolazi!”, reče pisac Čedo Vuković na vijest o Titovoj smrti, 4. maja 1980. Toga dana sve je stalo. Jugoslavija u suzama.
- Doći će jedan drug odozgo koji ne smije da padne u ruke policiji! - saopštio je Blažo Jovanović avgustovskog podgoričkog jutra, davne 1940. godine, Periši Vujoševiću. Prekaljeni revolucionar, Periša, uzeo je pištolj i pripremio se da prati nepoznatog druga.
Na Podgoričkom aerodromu, 5. avgusta 1940. iz aviona, koji je tri puta nedjeljno saobraćao na relaciji Beograd-Podgorica, izišao je s ostalim putnicima otmjen čovjek, držeći u ruci mali kofer. Taksista Njako Šaranović dovezao ga je u Ulicu slobode, u kafanu Đorđa Bogićevića. Odatle je, poslije kraćeg predaha, nastavio prema Žabljaku gdje će učestvovati u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.
Bio je to Tito, pod konspirativnim imenom ing. Slavko Babić.
Odsio je u Hotelu “Durmitor”.
- Hotel je bio pun beogradske buržoazije, u kojoj je sigurno bilo i špijuna. Ali ipak, nijedan učesnik Konferencije nije tih dana pao u ruke neprijatelja jer je u crnogorskoj partiji bilo stvoreno jedinstvo - rekao je na Žabljaku trideset godina kasnije Tito.
Rođen u Kumrovcu, od oca Franja, Hrvata i majke, Marije Javoršek, Slovenke iz susjednog sela Podsreda, Josip Broz, obilježio je savremenu epohu.
Visoko je cijenio junaštvo koje je crnogorski narod ispoljio u borbi protiv fašističkog okupatora tokom Drugog svjetskog rata.
- Crnogorski narod, iako malen, dao je velike žrtve u ljudstvu na oltar slobode i nezavisnosti. Crnogorci su učinili velika herojstva - kazivao je Tito.
Jedanaestog jula 1946. doputovao je u Crnu Goru na petogodišnjicu ustaničke puške, da s crnogorskim narodom proslavi 13. jul za koji Žan Pol Sartr reče da je “najfrapantniji i najveličanstveniji događaj svekolike evropske revolucionarne istorije XX vijeka, u borbi za svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoju kulturu”.
S balkona Hotela “Radovče” (sada Narodna biblioteka “Radosav Ljumović”) održao je govor i poručio:
- Radimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sjutra biti rat!
Zatim je nastavio prema Cetinju i Budvi; s pratnjom odsio u Hotelu “Avala”. Julsko sunce privuklo ih je na Mogren. Najviše je “izgorio” Titov ađutant, dvadesetdevetogodišnji general Milan Žeželj, komandant Garde, najelitnije jedinice Jugoslovenske narodne armije. Nije mogao ni uniformu da obuče.
- Moramo još ostati u Budvi dok Žeželju koža naraste - našlio se Tito.
Tada mu je Blažo Jovanović predložio da Miločer bude ljetnja rezidencija. Tito nije bio nezainteresovan. Ali kada su mu rekli da bi u tom slučaju sva ona sela oko Miločera morala biti raseljena, odustao je i opredijelio se za Brione, gdje je po Velikom Brionu mogao da vozi svoj zeleni “kadilak” kabriolet koji su mu poklonili jugoslovenski iseljenici iz Kanade. I danas je taj “kadilak” na Brionima gdje se iznajmljuje znatiželjnim turistima da se njime provozaju...
O Titu je sve ispričano, ispisano, opisano. Pa, ipak...
Njegove aktivnosti pratio je veliki broj novinara i nije lako bilo biti originalan, imati ono što drugi nemaju.
Izvještavajući s Titovih posjeta Crnoj Gori, posebno mi je ostao u sjećanju njegov trodnevni boravak početkom avgusta 1970. na Žabljaku, gdje se susreo s crnogorskim piscem Mihailom Lalićem. Bilo je to 8. avgusta, posljednjeg dana Titovog boravka na Žabljaku. Pored divnog Crnog jezera, u borovoj šumi, organizovan je svečani ručak kome su prisustvovale brojne zvanice iz društvenog i polititičkog života Crne Gore. A nekoliko desetina metara dalje priređen je isto takav ručak za pratnju, novinare, šofere... Nijesam otišao na ručak; biće ručkova, ali ovoga neće. Stao sam pod jednu smrču, nedaleko od Tita. Ručak se bližio kraju, posluženi su voće i kafa; odjednom, jedan se čovjek žurno uputio prema Titovom stolu i sio naspram njega.
Mahnuo mi je Toro Ćulafić, prišao sam i u svom novinarskom bloku zabilježio:
- Druže Laliću - obratio se Tito piscu - čitao sam Vaša djela i po mom mišljenju Vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan. Vi ste se uvjek borili, Vi to i sada činite i ja Vam na tome zahvaljujem...
Tito se zatim pohvalno izrazio o filmu “Bitka na Neretvi”, a za Veljka Bulajića rekao da je vrhunski reditelj.
Pričao je i da puno čita i kroz to brzo čitanje ipak uhvati smisao, suštinu.
Lalić ga je pažljivo slušao.
Tito, sin radničke klase, bio je tvorac Pokreta nesvrstanosti. Njegov ogromni međunarodni prestiž i ugled, kako reče profesor dr Radovan Radonjić, postignut je dobrim dijelom s osloncem na “crnogorski gard”.
Crnu Goru je posebno osobio, pomagao, hrabrio...
S prvom suprugom, Pelagijom, u Omsku, imao je sina Žarka; s drugom, Hertom Has, dobio je 1941. u Zagrebu sina Miša, koji je rat proveo u jednoj zagrebačkoj porodici. Oca je prvi put vidio dolaskom 1945. u Beograd. Oslovljavao ga je sa “Hej, ti!” U Beogradu je završio Gimnaziju, a u Zagrebu Pravni fakultet; odslužio vojsku, odlazio na radne akcije, skakao s padobranom... Prvi posao dobio je u zagrebačkoj “Prvomajskoj”, zatim je bio jedan od direktora INE. Po formiranju države Hrvatske, Mišo je bio diplomata u hrvatskim ambasadama u Moskvi, Džakarti i Kairu. Poznavao sam ga; više puta razgovarao s njim. Supruga mu, Mira, stomatolog; djeca, Aleksandra-Saša i Andrej.
U braku s Jovankom Budisavljević Tito je bio dvadesetosam godina, sve do svoje smrti.
Godine 1947. na Brdu kod Kranja, trebalo je da se operiše. (Jedan izvor tvrdi od bruha, drugi od žuč). Tu je bilo zanimljivih situacija koje ukazuju i na njegovu širinu. Naime, Titov lični ljekar dr Borislav Božović, angažovao je hiruršku ekipu dr Božidara Lavriča iz Ljubljane. Dugogodišnji pripadnik Titovog obezbjeđenja, Crnogorac, iz Plužina, Luka Božović, oficir i diplomirani pravnik, dobio je naređenje da otputuje u Ljubljanu i da se upozna sa svim licima koja će učestvovati u Titovoj operaciji. Sve je bilo u najboljem redu, konstatovao je Luka (upoznao sam ga 2004. u Beogradu) osim manje rezerve prema instrumentarki Liviji Merlak, glavnoj medicinskoj sestri kod profesora Lavriča, što je “negativna okolnost u pogledu povjerljivosti”, kako su zaključili u slovenačkoj Ozni.
Predočeno je to doktoru Lavriču, a on je odgovorio:
- Znate, bez Livije ne mogu raditi. Ona je kod mene duže kao instrumentarka i jedino ona zna da brzo reaguje na svaki moj zahtjev i da shvati svaki pogled ili gest u toku operacije. Ja snosim svaku ogovornost za nju i za sve ljude u ekipi. To je uhodan tim i svakom promjenom ili uvođenjem novih ljudi umanjili bi našu efikasnost i sigurnost - kazao je dr Lavrič.
Luka Božović je o svemu lično informisao Tita.
- Lavrič je u pravu. Ne treba niko da mu se miješa u posao - rekao je Tito. - Ja imam puno povjerenje u njega, a ako je on siguran u svoje saradnike makar bile i časne sestre, treba da mu se vjeruje. Treba shvatiti da se i među religioznim ljudima nalaze pošteni patrioti.
Poslije operacije Tito se desetak dana oporavljao na Brdu kod Kranja. O njemu su brinuli lični ljekar dr Borislav Boro Božović, Jovanka Budisavljević, nekadašnja pripadnica partizanskog saniteta i Livija, glavna medicinska sestra.
S Jovankom se vjenčao 1952. godine. Rođena je u selu Pećani, u Lici. Njen otac, Milan Budisavljević, kao iseljenik, radio je dvadesetak godina u Americi, a majka Milica, vrijedna, naočita žena. Od prvih ustaničkih dana 1941. Jovanka se priključila Drugoj ličkoj brigadi u borbi protiv fašističkog okupatora.
Bila je vedra, prirodna, jednostavna, šarmantna žena. Imala je, doduše, pomalo piskav glas koji je odudarao od njene pojave. Voljela je Tita. Pratila ga je na brojnim putovanjima po zemlji i svijetu. Posljednje dane s njim provela je februara 1977. upravo u Crnoj Gori, u Vili Galeb u Igalu.
“Drugovi” su je odvojili od Tita, špekulišući da je rastao njen uticaj na mnoga dešavanja i da je, navodno, imala političkih ambicija...
Ali, neka o tome brine istorija.
Spominjem Jovanku jer su joj učinjene nepravde. Poslije Titove smrti živjela je na beogradskom Dedinju, u trošnoj kućerini, naprslog krova, bez odgovarajućeg grijanja, lišena mnogih ličnih stvari i ličnih dokumenata. Umrla je 2013. u osamdesetdevetoj godini i sahranjena pored Tita u Kući cvijeća...
Vrijeme nezaustavljivo teče, kruni se život. Titovom narušenom zdravlju sve manje odgovara vlažnost vazduha na Brionima; mikroklima Miločera s brzim izmjenama planinskog i primorskog vazduha, više je pogodovala Titovom zdravlju. Krenulo se s izgradnjom rezidencije u Miločeru. Projekat je povjeren crnogorskom arhitekti, Cetinjaninu, Vasku Đuroviću iz Republičkog zavoda za urbanizam. Temelji su iskopani na Kraljičinoj plaži, iznad teniskih terena. Zgrada je trebalo da ima hiljadu i petsto kvadrata, bazen, dvije radne sobe, za Jovanku i Tita, veliku trpezariju, dnevnu prostoriju s kaminom, sobu za gosta, a ispred prostor za počasni vod. Predviđene su i, kako arhitekti kažu, “rampe”, zapravo staze s blagim nagibom. Tito je krajem maja i početkom juna 1976. nekoliko dana boravio u Miločeru, razgledao maketu rezidencije. Bio je zadovoljan, ali mu se nijesu dopale sve te “rampe”, pa je rekao: “Nisam toliki invalid i to nije neophodno”.
Međutim, Crnu Goru je pogodio razorni zemljotres i rezidencija nikad nije izgrađena. Neko veli: Šteta!
- Nije! - Smatra arhitekta Đurović. - Jer bi rezidencija s nizom neophodnih pratećih objekata, narušila divni miločerski park.
U plenumskoj sali Crnogorskog parlmenta, u Titogradu, Titu je, 27. februara 1977. predsjednik Akademije dr Branko Pavićević, uručio Povelju prvog počasnog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Obraćajući se prisutnima, ispred poznate Lubardine slike “Sutjeska”, Tito je rekao:
- Stvaranjem Akademije nauka i umjetnosti i Univerziteta, Crna Gora je učinila značajan korak u organizovanju svojih naučnih i kulturnih potencijala i pripremanju kadrova, neophodnih za dinamičan društvenoekonomski razvoj. Razumije se, i to je bilo mogućno zahvaljujući tome što je Crna Gora u toku Narodnooslobodilačkog rata i u novoj Jugoslaviji doživjela duboki društveni i ekonomski preporod. Ostvarila je nacionalnu ravnopravnost i izvojevala mogućnost za svestranu naučnu i kulturnu djelatnost. Crnogorski narod je ostvario svoje historijske i slobodarske težnje. Neka Crnogorska akademija nauka i umjetnosti u sve naše aktivnosti unese svježije ideje i podsticaje. Još jednom se zahvaljujem i želim puno uspjeha u stvaralačkom radu! - kazao je Tito na svečanoj sjednici Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Besmrtni Njegoš pjeva: “Iz grmena velikoga lavu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnjezdo vije”.
- Ta istina našla je iznimku u samom pjesniku i u Josipu Brozu Titu! - reče Don Niko Luković, 17. septembra 1959. godine, prilikom Titove posjete Kotoru.
Bonus video:
