Po članu 1 Ustava:
Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Građanska, demokratska, ekološka, država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.
Crna Gora danas nije republika Slobodana Miloševića, niti njegovih piona koje je postavio AB revolucijom.
Iako je prljavi i krvavi kapital Đukanovića i dalje duboko involviran, jedini mogući opstanak ove države je da ona pripada nama – građanima.
Zato se ne možemo braniti deklaracijom iz 1991, koju su pisali ljudi tog režima – deset dana prije nego što je krenuo napad na demobilisani Uneskom zaštićeni Dubrovnik.
Ta deklaracija nije pravno obavezujuća, niti moralno održiva. Ne štiti nas – štiti duh prošlosti koji nas je vodio u rat, izolaciju i zablude. Bajka i san iz kojega nećemo da se probudimo jer smo dobri na van. A iznutra?
Uz svo poštovanje prema Draganu Hajdukoviću – vrijeme je da konačno zabijemo posljednji ekser u kovčeg mita o “prvoj ekološkoj državi svijeta.”
Ta država nikad nije postojala.
Makar ne u Crnoj Gori u kojoj smo:
– nagrdili Taru i Durmitor,
– ubijali Skadarsko jezero,
– pretvarali Moraču u betonsku mješalicu,
– kopali riječna korita zbog besplatnog šljunka,
– gradili prazne stanove od 2k eura kvadrat,
– pisali zakone za šumarsku mafiju,
– izvlačili agregatima milijarde iz jezera da bismo kupovali glasove i “socijalni mir”,
– ubili desetine rijeka da bi mali Blažo imao za džeparac…
Ne možemo starim sredstvima protiv novog neprijatelja.
Jer okupatori i domaći izdajnici danas ne dolaze s bombama, nego s “kapitalnim investicijama” sumnjivog porijekla i još sumnjivijih namjena.
Ovo je borba za Crnu Goru koja diše.
Za zemlju koja daje život, a ne profit.
Za ptice koje prelijeću kontinente i za ljude koji neće da napuste dom.
Solana nije slučajno zaštićeno područje.
Na njenom prostoru je registrovana polovina od svih 530 vrsta ptica koje postoje u EU.
Flamingosi su samo simbol – preko 100.000 vodenih ptica prolazi ovuda svake godine, a zimi ih boravi više od 15.000.
To nije samo naše nasljeđe. To je evropski ekosistem.
Ako se uništi ovaj prostor, urušava se klima, flora i fauna čitavog kontinenta.
Zato Poglavlje 27 nije birokratija. To je suština.
To nas direktno obavezuje da štitimo prirodu, vodu, vazduh.
Bez njega – nema Crne Gore u EU.
I to je veća obaveza od deklaracije koju svakih par mjeseci neko izvlači iz naftalina. Pogotovo ako tome prethodi brisanje bot profila u kojima se UDBA-škim metodama napadaju one najčasnije i najhrabrije žene u Crnoj Gori. No, ne može se bolje ni očekaviti od trećeg ešalona DPS-a u PES-u. Ipak je to praroditeljski grijeh.
Ako ovim našim zamjenama a ne promjenama koje smo žarko željeli poslije 30 godina autokratija prođe ono što su zamislili sa Velikom plažom, Buljaricom i Jazom – nema više šanse. Nema više EU.
I onda, hajde da bar jednom budemo pošteni.
Da dosljedno branimo ono što odlučimo.
A ne ovako, folirantski, licemjerno, dvolično – vječito na dvije stolice.
Ako su krenuli na tijela – branićemo se tijelima.
Ako su krenuli na zemlju – branićemo je sa zemlje.
Jer to je sve što imamo. I to je nepovratno. Poslije toga ćemo na Velikoj plaži biti stranci kao na Svetom Stefanu.
Vrijeme je da donesemo novu strategiju.
Bez retorike iz 1991. Bez taloga do 2025.
Samo ono što nas povezuje:
Dostojanstvo. Sloboda. Zemlja pod nogama.
DOMOVINA A NE IMOVINA!
Autor je reditelj i građanski aktivista
Bonus video:
