Moglo se reći da sam uhvatio posljednji voz. Zbog velikog interesovanja javnosti, izložba naivnog slikarstva „Moja naiva“ u Palati umetnosti Madlena bila je produžena do 15. aprila 2025. Izložena su uglavnom djela slikara iz Kovačice. Pored naivnih umjetnika iz Srbije, na izložbi je zastupljen i manji broj predstavnika Hlebinske škole – tri generacije slikara bez akademskog obrazovanja iz hrvatskog sela Hlebine značajno su uticale na ukupnu naivnu umjetnost u bivšoj Jugoslaviji i u državama koje su proistekle iz nje.
Iskoristio sam priliku da me drug poveze automobilom. Iz iskustva znam da elitna adresa Bulevar kneza Aleksandra Karađorđevića 53 nije predviđena za gradski prevoz, a posjetioci koji Dedinjem idu pješke unaprijed su sumnjivi nizu kamera i očiju iz stražarskih kućica koje čuvaju tamošnje blagostanje.
Došli smo preko Topčiderske zvezde, jer je dolje, dio Bulevara raskopan. Moj drug, koji odavno živi u Sarajevu, pitao me je kakva je ono velelepna crkva. Nije bila tu za vrijeme njegovog odrastanja na Vračaru. Jedva sam ga ubijedio da to nije sakralna građevina već megalomanska palata poznatog medijskog tajkuna. Kada je konačno povjerovao, rekao je da je građevina – kokainski bijela.
NAIVCI NA BAZENU
Poslije nekoliko minuta zaustavili smo se ispred Palate umetnosti. Bračni par Zepter je, za razliku od nekih komšija, gradio sa ukusom i mjerom. Njihova Palata umetnosti ima onu otmenost koja je neophodna da kao školjka zaštiti biser umjetnosti.
Unutra se može samo sa najavom. To sam obavio telefonski još toga jutra, pa nas puštaju kroz markantnu kapiju. U holu, za prijemnim pultom, ljubazna domaćica nam naplaćuje simboličan iznos od po 200 dinara. Vodi nas kroz unutrašnje dvorište do dijela kompleksa sa bazenom.
Palata je ukupne površine od 7.000 kvadratnih metara, smještena je u vrtu koji, kako se kaže na sajtu Palate, predstavlja umjetničko-muzejski prostor sam po sebi.
Ovo je prvi put da dolazim na izložbu koja se održava u ovakvom ambijentu. Dobijamo besplatan katalog i kratka uputstva. Onda smo prepušteni sami sebi i – slikama. U isto vrijeme je u prostoriji još samo jedan par iz Sjeverne Makedonije.
Ređaju se platna svjetski poznatih slikara: Zuzana Halupova, Martin Jonaš, Janoš Mesaroš, Eva Husarikova, Pavel Cicka, Ivan Rabuzin. Svi su oni iz Kovačice osim somborskog naivca Save Stojkova.
Eva Husarikova iz Kovačice već decenijama spada u sam vrh naivnog slikarstva u svijetu. Njoj je to omogućilo da živi od slikanja. Često slika religiozne motive, ali i čarobne zimske noći. Ili, kao na platnu pred kojim stojim, žetvu.
Takva prizori me odmah vraćaju u djetinjstvo. Sjećam se da su najljepše novogodišnje čestitke neko vrijeme bile ukrašene reprodukcijama poznatih naivnih slikara. Njihove zimske idile su zapravo važna kockica u mozaiku novogodišnjeg štimunga od prije pola vijeka.
U najavi izložbe se kaže: “Pretačući svoja djela u živopisne slike idiličnog seoskog života, umjetnici kroz jedinstveni likovni izraz dosežu dimenziju univerzalnog i vanvremenskog. Njihove slike, često slikane u ulju i akriliku, karakteristične su po svojoj raznobojnoj paleti boja, ravnoj perspektivi i dječje naivnoj posturi figura”.
Štefan Varga je zagazio tek u sedmu deceniju života, pa spada u mlađe umjetnike zastupljene na ovoj izložbi. Iz njegovih boja vrca radost življenja. Vedrina i humor ga čine prepoznatljivim. Lijepa prošlost se prepliće sa izmaštanim prizorima. Njegov seljak koji se među zrelim plodovima dao u teško razmišljanje odmah mi je bio simpatičan.
Iz kataloga saznajemo da je decembra prošle godine naivno slikarstvo iz Kovačice uvršteno na listu svjetske baštine. Srbija je tako postala prva evropska zemlja koja je umjetničko nasljeđe jedne manjine uvrstila u ovaj spisak.
SLOVAČKI NARODNI GENIJE
Slovaci su se u te krajeve doselili prije 220 godina. Sa sobom su donijeli kolorit narodnih nošnji i sklonost da se vizuelno izraze. Naivno slikarstvo u Kovačici i okolini procvjetalo je šezdesetih i sedamdesetih godina. Proširilo se i na okolna mjesta.
U katalogu se kaže da samouki slikari nagonski prepoznaju kolorit kao jednu od kreativnih sila: „Pored palete boja inspirisanih prirodom, u varijacijama od intenzivnih do pastelnih tonova, umjetnici u slikama uvode nijanse ljubičaste, ružičaste, terakote i narandžaste, prenoseći atmosferu jake popodnevne ili jutarnje svjetlosti“.
Jedan od njih je Pavel Hajko. On je svjetski poznat po svojim pjetlovima. Stojim pred jednim od njih. Sam umjetnik ne dozvoljava previše široku interpretaciju tog simbola. Za njega je pijetao „ovaploćenje muškog kosmičkog principa“. Onog principa o kojem je pjevao Đole Balašević: „Imo sam strašnog petla…“
Slikarev svijet me uvlači u svoj vrtlog. Kroz glavu mi prolijeću sati provedeni u čitanju romana Miodraga Bulatovića „Crveni petao leti prema nebu“, Šagalov crveni pijetao sa slike Bonjour Paris, i ko zna šta još. Hajkov pijetao je rođak ovih književnih i likovnih ptica.
Nisu baš svi poznati naivni umjetnici iz slovačkog sela Kovačica. U istoj opštini je i rumunsko selo Uzdin, iz kojeg je Marija Balan. Rođena je 1923. godine, a slika od 1961. godine. Kritičari kažu da je svoje poetsko slikarstvo posvetila životu rumunske zajednice. Jarkim bojama oslikava narodnu nošnju, tematski posvećena poljskim radovima, sječi šume, svadbama i drugim svetkovinama.
Jedan od njenih prepoznatljivih motiva jesu i buketi cvijeća. Umrla je 2008. Njena slika „Seljani i njihovi psi“ plijenila je moju pažnju nešto duže nego većina drugih platana.
MAGIJSKA NAIVA
Nekim platnima sam prije odlaska morao da se vratim. Jan Mesaroš je na osnovu narodnih predanja okrilatio svoje konje. Ovdje se naivno slikarstvo dodiruje sa magijskim realizmom, jednim od književnih čuda tog vremena. Mesaroš je rođen u slovačkoj porodici u Novom Bečeju 1943, a 1970. pridružio se slikarskoj grupi Selo. Postao je jedan od najpoznatijih jugoslovenskih slikara u svijetu. Imao je preko 100 velikih samostalnih izložbi i oko 1000 kolektivnih izložbi u 125 zemalja svijeta na svim kontinentima. Zadovoljan sam što mogu da se družim sa njegovim platnima ovdje, pored vode, u mirnoj vili na Dedinju.
Mada naivno slikarstvo automatski povezujem sa idealizovanim ili izmaštanim ruralnim motivima, postoje naivni slikari koji su izabrali urbane pejzaže kao polazišnu tačku svoje umjetnosti. Emerik Faješ je najpoznatiji predstavnik te škole. Njegove slike uglavnom nisu nastajale na osnovu posmatranja gradskog krajolika. Te predjele Faješ bi prvi put vidio na crno-bijelim razglednicama. Onda je, putujući u svojoj mašti, vidio i naslikao svoje imaginarne gradove.
Izuzetak je slika „Narodno pozorište u Beogradu“, pred kojim je slikar svakako bio. Pretvorio je skoro svima poznati prizor u nešto magično.
Mada je rođen u Osijeku 1904, njegova mađarsko-srpska porodica prelazi u Novi Sad kada je još dijete. Svjetski klasik srpskog naivnog slikarstva, nije se bavio umjetnošću između dva svjetska rata. Bio je dugmetar, staretinar, češljar, trgovački pomoćnik, strugar u raznim gradovima kraljeve Jugoslavije. Tokom Drugog svjetskog rata živi u prognanstvu u Mađarskoj. Poslije rata, vratio se u Novi Sad gdje je umro 1969.
Zoran Zarić je rođen u Prizrenu i završio je mašinski fakultet u Beogradu. U našoj naivnoj umjetnosti njegovi radovi su prisutni nekoliko decenija Čiste boje i oblici ga donekle izdvajaju iz glavnog toka. Njegova strašila su postala prepoznatljiva kao motiv – pred jednim od njih sam zastao.
Sjetio sam se ukrštenih štapova pobodenih u ravnici, odjevenih u dronjke na koje je gore nataknut šešir. Strašila sam se u djetinjstvu pomalo plašio. Ali ovaj Zarićev harmonikaš me sada zabavlja i asocijacijama vodi čak do Meksika – izgleda mi kao odbjegli član marijačija na Dan mrtvih.
Polazim dalje, skoro sam obišao bazen. Nailazim na radove Vojkana Morara, rođenog 1966. u Pančevu.
Na neki način njegove su slike drugačije od svega što sam vidio na izložbi. Ovaj slikar iz Pančeva koji je do penzije radio kao mlinar, a potom se preselio u selo Jabuka, kaže da radi takozvanom minucioznom tehnikom – svi su detalji sitni. Anđeli su mu glavni motiv. Na njegovim uljima predstavljene su i neobične građevine u koje mali ljudi ulaze u kolonama.
Jednom je za lokalni portal izjavio: „Poruka je prije svega u tome da u svakom od nas postoji nešto anđeosko, kao veza s nečim božanskim ili već šta u ko vjeruje. Moja namjera je da probudim to nešto u čovjeku“.
Postajem svjestan ograničenja riječi u odnosu na boje. Stigao sam u ovom osvrtu na izložbu da istaknem tek četvrtinu zastupljenih umjetnika. A svaki je vrijedan pažnje.
Druženje sa ovim slikama u meni je probudilo „to nešto“, to što pokušavam da shvatim, imenujem i prenesem drugim ljudima pišući ovaj tekst.
Bonus video:
