Današnja Crna Gora je zemlja lišena promišljene politike: sve se odvija u osobenom investitorskom magnovenju koje ljudima donosi upakovanu fantaziju (za ponijeti) a političarima djelatni privid, koji se prije svega ukazuje kao medijski karusel i živopisni vašar političke taštine.
A onamo gdje ništa ne mora biti, sve može...
Ovo je izgleda vrijeme ljute akcije, razletjeli su se likovi kao heroji tzv. akcionih filmova. Malo pucnjave, malo politike, malo biznis fantazija... Sve trpi vašarska šatra, kao i bioskopsko platno. Ko god da je pisao scenarij, liči na novi nastavak Bonda.
Gotovo da je sve u ove dinamične dane zasjenio Mandić Mlađi u akciji. Ima li poraznije situacije za jednog političara nego kad njegov tjelohranitelj puca na ljude i glumi opasnog kriminalca. Detalj da je pucajući tjelohranitelj i blizak rođak dodaje samo jedan, eto, gotovo tradicijski momenat, lokalni začin, koji jasno pokazuje da partijske nominacije u CG tako malo znače: karakterne i mentalitetske sličnosti preovladaju, uvijek. Zato vam stalno izgleda da ih vlast sve očas učini sličnima/ istima.
Uvijek pretegne epska matrica: svijetlo oružje i gizdavi đogin još rade ove ljude. Samo što ovo nije epska fantastika, već goli epski realizam.
Vjerujete li da će predsjednik parlamenta Mandić shvatiti što bi bilo časno da uradi? (Uz nelagodu sjećanja: nije li naivno da očekujete častan/odgovoran postupak od ratnika mraka iz devedesetih?)
Sudeći po strategiji koju su za odbranu pucača - a zapravo odbranu teško stečenog političkog feuda odabrali - a to je poricanje, i to do krajnjih granica, malo je vjerovatno. Opet će biti da neko mrzi Srbe i da ne da Srbima da budu ravnopravni. Iako je teško zamisliti nečiji deficit ravnopravnosti dok divlja po gradu u državnom džipu i sa državnim pištoljem u ruci... Neke druge deficite, priznajem, lakše je zamisliti u takvoj situaciji.
Jedan od aktuelnih akcionih heroja nedjelje je i patrijarh SPC Porfirije.
Ima li poraznije situacije za jednog duhovnika nego kada ide kod političara za instrukcije, na noge Moći. Koliko god to bilo u saglasju sa tradicijom crkve koju vodi. Vidjeli smo kako se srpski patrijarh iz sve snage udvara Putinu. Našla krpa zakrpu, bilo bi vjerovatno najtačnije objašnjenje toga susreta. I saglasja.
Ipak je zapanjujuće koliko je ovakav odnos prema vlasti suprotan duhu izvornog hrišćanstva. Mnogi će mi zamjeriti - zašto se, kao ateista, dakle neko ko nije vjerujući hrišćanin iako pripada baš toj tradiciji, bavim ovim stvarima, odnosno objašnjavam jednom patrijarhu da ono što radi - nema veze sa hrišćanstvom. (Ovdje bih mu najradije citirao velikog srpskog pjesnika Đuru Jakšića, ali odvešće nas to daleko.)
Srpski patrijarh govori o Crnoj Gori kao svom crkvenom feudu. Iako je Crna Gora sekularna država, ali, njemu se može... Zašto? Takvo djelovanje možete nazvati i okupacionom logikom, nećete pogriješiti.
A Milojko Premijer tradicionalno je u akciji. (Već je spasio CG više puta nego Brus Vilis svijet.) Taj žanr ga je uvijek privlačio. Ima li poraznije situacije za jednoga političara nego kad podvaljuje ljudima koje ubjeđuje da je ta podvala ne samo unosna, nego i pametna. (Zlatnici lako kaplju sa usana, ali nešto teže ulaze u džepove. Naučiće ljudi makar to.)
Nemam utisak da je nekome od aktera ovih akcionih vašarskih atrakcija, koje su koliko god različite istovremeno i bolno slične, neprijatno.
Mandić je srećan što sada i on može da se ponaša kao nekadašnji DPS kabadahije, Porfirije je srećan što je samo jedan smjerni i pokorni državni službenik aktuelnog srpskog diktatora, a premijer Spajki je srećan - rođen. Kao onaj Cakani Caja iz Diznijevih stripova...
Kad su junaci našega doba ovakvi, zamislite kakvo nas je tek doba zapalo. Kakav jeftini vašar. I vašarski opsjenari...
Bonus video:
