Decenije i više su iza nas od kada su na nekadašnjem jugoslovenskom mediteranskom prostoru izgrađene tri velike poljoprivredne kompanije (kombinata). U delti Neretve izgrađen je Kombinat "Neretva", na čijem čelu je dugo godina stolovao poznati narodni heroj i Titov admiral Stanko Parmač. U pustinjskoj površi Bišćeg polja kod Mostara izgrađen je ugledni poljoprivredni Kombinat "Hepok", kojim je rukovodio znameniti bosansko-hercegovački privrednik i naučnik prof. dr Osman Pirija, i u Ćemovskom polju kod Podgorice izgrađen je privredni gigant na čijem čelu je bio glasoviti privrednik, naučnik i političar dr Milorad Stanojević.
Bilo je to vrijeme kada su ova tri čovjeka (musketara) sa današnje bronzane straže, pobijedili svoje vrijeme, ili kako reče jednom prigodom akademik Radoje Pajović, bilo je to "Periklovo doba razvoja ove privredne grane ne samo na Mediteranu".
Admiral Stanko Parmač rođen je u Opuzenu. Kao učitelj i istaknuti borac sa Sutjeske i Neretve, nakon penzionisanja vratio se u rodni Opuzen, gdje je formirao PIK "Neretva" 1959 godine.
Stankova druga, privredna revolucija počela je prvom velikom brazdom u dolini delte Neretve, sa ciljem da na preko 9.500 neto hektara, vodi podložne zemlje, izgradi istaknutu jugoslovensku fabriku južnog voća, grožđa i povrća, koja je prvi put otrgla tadašnje jugoslovensko tržište od 100 odsto zavisnosti od uvoza južnih kultura, koje su uvožene iz Španije, Grčke, Izraela, Tunisa i dr.
Njegovi prvi koraci kao privrednika bili su na nož dočekani od strane ljudi iz doline Neretve. Da bi džinovskim napretkom "Neretve" glasoviti admirali i heroj iz dvije revolucije sve te otpore savladao i za života postao legenda, pa su mu njegovi Opuzenjani na kraju podigli velelepni spomenik u Opuzenu, u znak priznanja i zahvalnosti za djelo koje im je ostavio u nasljeđe!
Prof. dr. Osman Pirija iz Mostara, privrednik, naučnik i razvojni vizionar, prvi je uočio veliku šansu u privrednom (poljorivrednom) razvoju, osvajanjem u proizvodne svrhe Bišćeg polja kod Mostara na oko 3.000 hektara breče, slične onoj na ćemovskoj pustari kod Podgorice.
Preciznije, davne 1958. godine, jedna mala grupa stručnih entuzijasta, predvođena dr Pirijom, izgradila je tu "obećanu zemlju", na devastiranom skoro napuštenom prostoru na kojem je volšebno nikla proizvodnja stonih i industrijskih sorti grožđa - žilavke i blatine, i od kojih je napravljena u svijetu poznata industrija hercegovačkih vina.
Naravno, "nijesmo stali na tome, izgradili smo farmsku proizvodnju mlijeka i mesa, proizvodnju jaja, proizvodnju voća i povrća, plasteničku proizvodnju i drugo, i tako na svojim ognjištima našli svoje zlato koje je bilo u radničkim (našim) rukama, a ne po svijetu gdje su naši ljudi u bescjenje prodavali svoj znoj”, govorio je dr Pirija.
Na pitanje novinara da li su mu na tom putu pomagali političari, dr Pirija je odgovorio: "Bile su to teške godine u kojim su najveći problemi dolazili upravo od strane ljudi od imena i na visokim funkcijama, vrijeme mnogo teže nego izgradnja nove proizvodnje koju do tada Hercegovina nije poznavala"!
Ćemovsko polje kod Podgorice, kao fenomen, svojim surovim i beživotnim izgledom obeshrabrivalo je misleće ljude i stručnjake čitavo stoljeće. Mirno "spavajuć", ni od koga ne uznemiravano, izuzev okolnih domaćinstava koji su u Ćemovskom polju izvodili stoku na ispašu, nastala je kao feniks, nova kompanija (1968/1982), koja je svojom proizvodnjom grožđa, vina i voća pronijela slavu Crne Gore ne samo u Evropi već i u svijetu.
Naime, revolucionaru i narodnom heroju Đoku Pajkoviću sve je to u poratnom razdoblju izgledalo čudno i maglovito. Nasuprot istaknutom, Đoko je bio narodni čovjek, revolucionar, funkcioner jugoslovenskog formata, ali ne i kompetentni stručnjak za problem preobražaja ćemovske pustare u najveći plantažni zasad grožđa i voća.
Međutim, Đokov nemirni duh unio je u tadašnji Agrokombinat "13. jul" stvaralački nemir, koji obično prethodi svakom pregalaštvu, i tako je “udar našao iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala”, kako je rekao veliki crnogorski vladika.
Đoko Pajković je sedamdesetih godina prošlog vijeka bio predsjednik crnogorske vlade i nakon dolaska dr Milorada Stanojevića na funkciji ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, a brzo potom i generalnog direktora glasovitog Agrokombinata “13. jul”, krenuo je sa dr Stanojevićem u praktičnu akciju, koja je njihovim zaslugom urodila plodom, da se na 4.000 hektara ćemovske pustare na njihovom stolu i u koricama nađe projekat plantažnih zasada vinograda i voćnjaka u Ćemovskom polju, i zasvjetluca nad Crnom Gorom, svjetlošću koju ova do tada nije mogla osjetiti!
Zahvaljujući izvanrednoj podršci FAO-a iz Rima i OECDE-a iz Pariza, u Agrokombinatu "13. jul" i njegov Agroekonomski institut, sa tadašnjim stručnim ljudima iz Plantaža, učinili su, da se u Podgorici i na Ćemovsko polje usele projektanti i naučnici raznih profila sa svjetskih koledža i meridijana, i tako je 1980. godine uz podršku Svjetske banke za razvoj iz Vašingtona, Crna Gora dobije evropski projekat od 2.300 hektara, koji je pronio privrednu slavu ne samo Agrokombinata "13. jul" već i Crne Gore.
Bila bi nepravedno ne istaći - da nije bilo Đoka Pajkovića ne bi bilo ni Agrokombinata "13. jul", niti plantažnog zasada vinograda i voćnjaka u Ćemovskom polju. Na drugoj strani, da nije bilo dr Milorada Stanojevića, Đoko Pajković ne bi mogao ništa realizovati od svojih krupnih ideja. Ovo je velika istina koja treba da važi za sva vremena crnogorska privredna istoriografija, o ulozi u razvoju poljoprivrede u Crnoj Gori, od strane ova dva velika čovjeka!
Zanimljiva je priča na kakve su sve muke i otpore nailazili Đoko Pajković i dr Miko Stanojević, koji su vjerovali u ono što radi i zbog čega su i uspjeli!
Projekat u Ćemovskom polju bio je više puta u "tjesnacu", blizu brodoloma. Ali u tim teškim danima projekat i njegovi akteri su bili očeličeni i savlađivali su uspješno brojne prepreke na putu do definitivnog uspjeha.
I ne samo to, ta ekipa "trinaestojulskih" entuzijasta znala je i imala snage da dočeka brojna svjetska naučna imena i u sadejstvu sa njima i odgovori na brojne izazove velikog projekta, i tako budu ravnopravni sagovornici brojnim inostranim ekspertima.
Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka pa sve do završetka realizacije projekta u Ćemovskom polju u Agroekonomskom institutu i tadašnjim Plantažama, sučeljavali su svoja znanja domaća i inostrana nauka i praksa, pri čemu se po prvi put u Agrokombinatu i Agroekonomskom institutu vodila jedna od najvećih bitaka na planu razvoja u Crnoj Gori, upotrebom brojnih svjetskih jezika, na kojim je uspješno stvaran mozaik velikog uspjeha.
Na pitanje novinara upućenog dr Miloradu Stanojeviću, u to vrijeme, imate li političke i druge podrške u realizaciji projekta Ćemovsko polje, Stanojević je odgovorio: Imamo i nemamo. Imamo, "ajte sokolovi", kada dobro ide! A kada ne ide, onda po onoj narodnoj “odakle si, neznani delijo”!
Danas bronzana bista Đoka Pajkovića u nekadašnjoj industrijskoj zoni bivšeg Agrokombinata "13. jul" stameno i ponosno stoji, u dosta zapuštenom stanju, a ne zna se ni čija je?
Jedan broj ljudi koji potiču iz doba Đoka Pajkovića i dr Milorada Stanojevića, traže da se dr Stanojeviću podigne spomen bista pored biste Pajkovića, jer bi jedino tako sadašnja generacija privrednih stvaralaca i političara ispunila obavezu i odala priznanje ovoj dvojici velikih ljudi, i mirnodopskih heroja, kada se Crnu Goru trebalo uspraviti iz poslijeratnog pepela. Samo zajedničko sjećanje na ovu dvojicu velikih boraca za crnogorski progres vratili bi makar dio duga prema ova dva naša znamenita pretka i pokazali da smo njihovi dostojni nasljednici! Nažalost, zasada imamo samo ćutanje.
U Opuzenu i Mostaru, kada su admiral Parmač i profesor Pirija u pitanju, nijesu ćutali već su svojim privrednim herojima podigli spomen-obilježja, za sjećanje budućih generacija, na njihovu vizionarsku i razvojnu ulogu i grandiozno djelo koje su ostavili u nasljeđe svojim državama i njihovom narodu.
Prilikom jednog neformalnog susreta sa jednim visokopozicioniranim stručnim i rukovodnim poslenikom iz "13. jul" Plantaža a. d. saznao sam da ovaj čovjek ne zna kada su i kako izgrađene Plantaže u Ćemovskom polju, niti je mogao odgovoriti ko su bili glavni akteri u realizaciji ovog, za crnogorske prilike, grandioznog projekta?!
Stoga, predlažem da "13. jul" Plantaže a. d. budu inicijator i nosilac ideje o podizanju spomen biste dr Miloradu Stanojeviću na lokalitetu pored biste Đoka Pajkovića u nekadašnjoj industrijskoj zoni slavnog Agrokombinata "13. jul", a da tu ideju podrži zvanična crnogorska politika!
Jer, kako da održi dostojanstvo i kulturni integritet ovovremena generacija stručno naučnih i političkih poslenika, ukoliko ne čuva sjećanje na velike ljude iz naše nedavne prošlosti, o čemu svjedoče bronzana obilježja koja osvjetljavaju naš put kako u prošlosti tako i u budućnosti!
Bonus video:
