Mada sam godinu dana živio u Berlinu, a prije i poslije toga nedjeljama znao boraviti u gradu, nisam uspio da još jednom posjetim moju omiljenu nemačku kulturnu instituciju - Novu nacionalnu galeriju. Prolazile su godine, decenije. Do ovog majskog vikenda 2025. kada sam naprosto otišao tamo.
Šetao sam sa saputnicom Obalom Maksa Rajhpiča - mornara koji je svoj pacifistički bunt platio glavom jer ga je carska vojska 1917. osudila na smrt. Nije dočekao svoj 23. rođendan. Sa Berlinom je tako - višak istorije na svakom koraku.
Napokon vidim zgradu koja me i prije nekoliko decenija obradovala svojom modernom prozirnošću.
Galerija je građena tri godine, sve do 1968.Bila je posljednje djelo jednog njemačkog graditeljskog genija koji je 1938. izbjegao u Ameriku i tamo uspješno gradio svoja zdanja. Zvao se Ludvig Mis van der Roe, a rođen je u Ahenu, njemačkom gradu koji, oprostiće mi Berlin, najviše volim. Njegove zgrade su često samo "kost i koža" - čelik i staklo. Za Novu nacionalnu galeriju istoričari kažu da je možda i najbolje Van der Roeovo djelo. Njegov graditeljski testament.
Galerija je od 2015. renovirana više od pet godina. Ponovo je otvorena avgusta 2021. Zgrada u mom sjećanju i ova u kojoj ulazim potpuno su istovjetne. To je znak da su restauratori obavili dobar posao, poštujući rukopis autora.
Pošto je i samo zdanje umjetničko djelo, srijedom i nedjeljom se nude obilasci zgrade uz stručnog vodiča.
Već na ulazu sam suočen sa neobičnom činjenicom da su u Galeriji trenutno - tri izložbe. Izložba kojom Galerija slavi samu sebe zove se "Opterećenje. Umjetnost između politike i društva". Sve što je ovdje skupljeno od umjetnosti poslije Drugog svjetskog rata sortirano je duž linija ideoloških i erstetskih lomova i podjela te epohe. Hladnoratovska razdrtost svijeta nije bio samo kob umjetnosti već – o tome govori izložba – i njena šansa da pođe neočekivanim putevima. Relizam ili apstraktnost? Svakodnevnica ili pop? Feminizam, identitet, ekologija. Sve je tu. Pošto je Berlin bio centralna tačka – podijeljeni grad podijeljenog svijeta – suočavanje onoga što je nastalo sa obje strane Zida krajnje je zanimljivo. Tako Pikaso i Vorhol postaju komšije imenima za koje mnogi jedva da su čuli.
Pop i propaganda
Na primjer, Hans Tiha. On je sa šest godina 1946, sa svojom porodicom protjeran iz tadašnje Čehoslovačke. Postao je docnije jedini istočnonjemački umjetnik pop-arta. Živio je u ratnoj ruševini u Istočnom Berlinu. Tiha je postao i najtraženiji istočnonjemački grafičar i ilustrator knjiga, a i sam je pisao za djecu. Pratila ga je Državna bezbjednost DDR-a, ozloglašeni Štazi. U svom ateljeu je, prije nego što bi izašao iz njega, okretao slike prema zidu naslanjajući ih ramovima jedne na druge. Između ramova je stavljao papiriće. Kada bi ulazio u atelje provjeravao bi da li su papirići na svom mjestu, da bi znao da li su pripadnici tajne službe vidjeli neka njegova platna koja su mogla da se shvate kao kritika komunističke države.
Privuklo me je njegovo platno koje nesumnjivo dosta duguje i dadaističkom pacifizmu i pop-artu.
U mnoštvu radova jednako me je zainteresovalo veliko ime istočnonjemačke umjetnosti. Harold Mackas zastupljen je platnom "Transport Šestoruke boginje".
Nacisti i prinudni radnici demontiraju šestoruko kameno božanstvo. To je jedna od rijetkih umjetničkih poruka koja pokazuje kako djeluje totalitarna ideologija kada joj se na putu nađe neželjeno kulturno ili religiozno nasljeđe. Mackasova ironija mu je donijela priznanje ali i nevolje. "Slikar sa sklonostima cirkuskog klovna" – tako je jedan berlinski dnevni list nedavno opisao ovog slikara.
Lotar Lang, jedan od najznačajnijih istoričara umjetnosti i kritičara u Demokratskoj Republici Nemačkoj - DDR-u – svojedobno je zapisao: "Mackesov senzualni realizam u svojim najboljim djelima nudi 'slavlje za oči'."
Na istoj izložbi se namjerno kao kontrapunkt forsirala i nefigurativna umetnost kao što je apstraktni ekspresionizam. Njegov začetnik, Amerikanac Barnet Njuman, zastupljen je radom koji je nemoguće previdjeti.
Platno "Ko se boji crvenog, žutog i plavog IV" završeno je 1970. Te godine je umjetnik umro. Ali nešto od zračenja čiste boje sa njegovog platna, nešto magično u tim jarkim geometrijskim plohama, drži pogled živih na sebi i 55 godina poslije Njumanove smrti.
Iz Sjedinjenih Država stiže i rad koji je potpisala Li Bonteku - neki su kritičari vidjeli u njenom pravljenju reljefa od djelova industrijskih motora i mašina provokativni pokušaj da prikaže izvjesne ljudske otvore. Priznaću, to mi nije bila prva asocijacija. Pomislio sam na rep mlaznog aviona. Ali ljudska mašta je beskrajna, naročito kada se frojdovski razigra.
Izložba je obuhvatila video-instalacije, objekte, platna izrazite figurativnosti i radikalne apstrakcije. Umjetnost koja je potvrđivala pa i slavila poredak u kojem se zatekla, kao i ona koja mu se intenciono ili otvoreno protivila.
Hajnrih Drake, jedan od vodećih vajara pokojne istočnonjemačke države spadao je u onu vrstu umjetnika koji su potrebni svakom režimu.
Izlagao je kao mlad čovjek još za vrijeme nacista, punu afirmaciju stekao je u DDR-u, da bi umro u ponovo ujedinjenoj zemlji i gradu 1994.
Marksov lik je svima koji su odrasli u jugoslovenskom socijalizmu bio od malih nogu poznat, ali je zbog učestalosti njegovog pojavljivanja u javnom prostoru bio uglavnom banalan. Ipak sam mu prišao, da ustanovim šta Drakeovog Marksa čini osobenim. Možda je to izoštrenost crta lica. Tu mi je palo na pamet da ni jedan Marksov lik s kojim sam bio suočen u životu nije pokazivao tragove sreće ili humora. A znamo da je volio da pravi djecu i da se šali.
Sa druge strane, najpoznatije ime američkog pop-arta Endi Vorhol poigrao se usred hladnoratovske smrtne ozbiljnosti sa simbolom sicijalističkog lagera - srpom i čekićem.
Obrnuvši red riječi – slika se zove Čekić i srp – Vorhol je odvojio ova dva predmeta ironično ih oslobađajući njihove prenaglašene ideološke simboličnosti.
Vorhol je napravio cijelu seriju ovakvih grafika poslije posjete Italiji, gdje je na zidovima vidio grafite sa srpom i čekićem – simbolom tada jake Komunističke partije Italije. U Njujorku je u obližnjoj gvožđari kupio čekić i srp. Na dršci njegovog srpa zadržao je oznaku američkog proizvođača. Vorholu je pošlo za rukom da umjetnički amerikanizuje i glavni simbol američkog hladnoratovskog takmaca. Nastala je zanimljiva reinterpretacija.
Granicom umjetnosti
Tačno naspram ulaza u ovu izložbu, u odvojenim odajama izloženi su radovi jednog od najvećih savremenih njemačkih slikara, Gerharda Rihtera. Njegova platna dostižu širom svijeta astronomske cijene.
Htio sam nedavno da pogledam njegovu izložbu u Diseldorfu, ali tada je bila tolika gužva da sam morao odustati. Sada mi je Galerija nadoknadila taj gubitak.
Na samom ulazu je kapitalno djelo "Atelje 1985". Njegova razigranost ne ostavlja sumnju da je radost stvaranja u srži ovog triptiha visokog 2,6 a širokog šest metara,
Rihter je u svom decenijskom radu često posvećen pitanju granica umjetnosti. Njegov odnos prema istorijskoj stvarnosti, faktičnosti, naročito se pokazuje u njegovom odnosu prema fotografiji. Prilikom svog prelaska iz Istočne u Zapadnu Njemačku početkom šezdesetih već je ponio svoje težnju da bojom "prepravi" fotografije. Jedna od tehnika je bila premazivanje lakom. Od 1986. počeo je tako da obrađuje svoje fotografije. Likovni kritičari smatraju da se apstraktna likovnost i predmetnost tu sudaraju kao malo gdje u njegovom ukupnom djelu.
Pored serije ovih oneobičenih fotografija pronalazim i umjetnikove riječi: "Fotografija skoro da nema stvarnost, ona skoro da je u potpunosti slika. A slikarstvo uvek ima stvarnost, boju možete dodirnuti, ona ima prisutnost; ali ona uvijek daje neku sliku, svejedno, dobru ili lošu. Ta teorija ne donosi ništa. Snimio sam male fotografije koje sam zamrljao bojama. Tu se nešto steklo od te problematike, i dobro je što je tako, bolje od onoga što bih o tome mogao da kažem".
Jedan od najpoznatijih Rihterovih projekata jeste "Birkenau". Niz platana je nastao na osnovu fotografskog predloška. Fotografije su tajno snimili sami logoraši, a iz zloglasnog logora Aušvic-Birkenau prokrijumčarila ih je jedna Poljakinja u pasti za zube. Umjetnik je dodavao slojeve boje preko tih potresnih fotografija, čineći ih neprepoznatljivim. Rihter je time učinio dve stvari – zahvaljujući svom statusu međunarodne umjetničke zvijezde skrenuo je pažnju na logorski užas koji je stojao iza fotografija. I dokazao je da apstraktne slike, već na osnovu istorije svog nastanka i na osnovu teške melanholije koju nose u sebi, mogu da postanu potresni umjetnički uvidi u svijet tog užasa. Time je opet pomjerio granice dokumentarnog i umjetničkog pamćenja.
Mada sam uvek suzdržan kada su u pitanju umjetnici svjetskog glasa, jer se ne može svaki put procijeniti šta je suštinski doprinijelo njihovom uspjehu, marketinška strategija, spekulacije na tržištu umjetnina ili pomodni trend, sa jedne strane, ili čisti estetski magnetizam sa druge – najčešće je to uspješan miks ovih elemenata – Gerhard Rihter svakako spada u umjetnike koji su s pravom na vrhu.
Njegovo djelo je do te mjere sugestivno da u holu moram da sačekam neko vrijeme, kako bih se na neki način i mentalno osposobio za sljedeću vizuelnu avanturu.
Zamisli mir
Joko Ono, uticajna konceptualna umjetnica i žena Džona Lenona, sa kojim se sve do njegove smrti javno borila za mir u svijetu, predstavljena je u Nacionalnoj Galeriji izložbom pod nazivom "Zajedno sanjati".
Umjetnica je zapisala misao koja je dala okvir izložbi: "San koji čovek sanja sam jeste samo san. San koji se sanja zajedno jeste stvarnost".
Već na ulazu posjetioca čeka "Mend Piece" – još u šezdesetim godinama prošlog vijeka poznati koncept "nedovršene umjetnosti". Tek kada publika sjedne za sto i počne da sklapa djelove razbijenih keramičkih predmeta ta umjetnost se ostvaruje. Joko Ono se poziva na Kincugi, tradicionalnu japansku umjetnost opravljanja razbijene grnčarije. Žilice koje pokazuju mjesto loma, zalijepljene pozlaćijenim lakom, postaju rukopis koji priča cijelu priču o nekadašnjoj razbijenosti predmeta.
Joko Ono je o tome napisala: "Popravljati sa mudrošću/Popravljati sa ljubavlju./To će u isto vrijeme popraviti Zemlju".
Zemlji je popravka svakako bila potrebna i prije 60 godina, kada je Joko Ono predstavila svoje djelo u Londonu. Sa žaljenjem konstatujem da je u međuvremenu kvar uznapredovao.
Na izložbi se mogu vidjeti poznate šahovske table na kojima su sva polja i sve figure potpuno bijeli. Ljudi mogu da sjednu i da odigraju partiju bez protivništva. "Igraj sa povjerenjem" je naziv konceptualnog zahvata iz 1966. A uputstvo za igrače glasi da igraju toliko dugo dok više nisu u stanju da razlikuju svoje i protivničke figure.
Mene su najviše zainteresovali originalni oglasi u Njujork tajmsu i drugim uglednim novinama prošlog veka.
Na cijelim stranicama su objavljene riječi: RAT JE ZAVRŠEN, a ispod toga, sitnim slovima - ako ti to želiš. Bila je to božićna čestitka Džona i Joko Lenon jedne subote, 21. decembra 1969.
Na drugim oglasima iz drugih decenija napisano je na raznim jezicima sveta: "Zamisli mir".
Izlazim iz Nove nacionalne galerije sa mišlju da umjetnost i dalje, aristotelovski rečeno, ne govori toliko o onome što jeste, već ukazuje na to šta bi moglo da bude.
Bonus video:
