U svojoj knjizi Tragični um (The Tragic Mind, 2023), američki strateg Robert Kaplan primećuje da „razumevanje svetskih događaja počinje s mapama, a završava se sa Šekspirom“. Na prvi pogled je teško shvatiti kako bi čitanje mapa ili Šekspira pomoglo da objasnimo upadljivu činjenicu da su Amerika i Nemačka, kada je u pitanju Rusija, zamenile uloge.
Spremnost američkog predsednika Donalda Trampa da prizna aneksiju Krima, spreči Ukrajinu da se pridruži NATO-u i ukine sankcije Moskvi, izgleda kao vašingtonska verzija Ostpolitike, politike detanta Zapadne Nemačke prema svojoj istočnoj polovini. Sve se ovo dešava u trenutku kada se Berlin ponovo naoružava kroz ogromna ulaganja u svoj odbrambeni sektor, a Evropa mašta da postane ozbiljna vojna sila.
Da li je američko-nemačka zamena mesta stvarna ili tek neka vrsta šekspirovskog preoblačenja koje će nestati do kraja predstave? Vredi imati na umu da većina Amerikanaca ne odobrava Trampov stav prema ratu u Ukrajini, a da je samo manjina Nemaca zaista spremna da se bori za svoju zemlju. Može li Trampov mirovni predlog biti nešto više od trećeg nastavka sporazuma iz Minska - to jest, dvosmislenost umotana u nepoverenje i osuđena na propast?
Nemamo razloga da sumnjamo da je Tramp iskren u svojoj rešenosti da završi ovaj rat. Mada drastično potcenjuje odbrambeni kapacitet Ukrajine, činjenica je da bi dugotrajni rat bio demografska katastrofa za ovu zemlju. Možda je čak u pravu i kada sugeriše da oni koji se zalažu za dodatne sankcije Rusiji i slanje više oružja Kijevu, potcenjuju rizik od nenamernog ulaska u nuklearni rat.
Ono u čemu Tramp greši je njegovo razumevanje rata u Ukrajini kao pre svega teritorijalnog spora od malog značaja za svet van Evrope. Umanjivanje geostrateškog značaja ovog sukoba predstavlja značajan prekid sa politikom prethodne američke administracije.
Moguće je zamisliti Bajdena koji je spreman da pritisne Ukrajinu za teritorijalne ustupke, kad bi to moglo doneti mir ili bar dugoročno zamrzavanje sukoba. Bajden bi se takođe verovatno složio sa Trampom da povratak Krima u doglednoj budućnosti nije realan. I, da ne zaboravimo, Bajden zapravo nikada nije planirao da pozove Ukrajinu u NATO.
Ali postoji jedna ključna razlika: Bajden ne bi prihvatio priznanje aneksije Krima kao uslov za prekid sukoba. Drugi lideri shvataju da je nacionalni ponos Ukrajine od suštinskog značaja, a da je očuvanje njenog osećaja moralne pobede vitalno i za opstanak zemlje i za svaku buduću bezbednosnu arhitekturu Evrope. Da je više čitao Šekspira (predložio bih da počne od istorijskih komada), Tramp bi možda shvatio da, mada bi poniženje Ukrajine moglo biti najbrži (i najjeftiniji) način da se zaustavi rat, to možda ipak neće doneti mir. Ponos i žrtva su gradivni elementi svake nacije.
Hvaleći Putina, usvajajući njegov narativ o ratu i promovišući mirovni sporazum kao poklon koji bi eventualno bio predstavljen na proslavi Dana pobede u Moskvi 9. maja, Tramp se nada da će Rusiju navesti na kompromis.
Ali najnoviji signali iz Moskve ukazuju da Putin ne teži kompromisu, već pobedi. Čak i ako Tramp uspe da zaustavi borbe, privremeni prekid vatre u odsustvu bezbednosnih garancija rizikuje da izazove unutrašnje sukobe u Ukrajini, što bi bilo ravno samoubistvu i za Kijev i za evropske saveznike Ukrajine. To bi moglo da izazove novi talas migracija, što bi ugrozilo političku stabilnost evropskih društava i produbilo tenzije između država članica EU. Nestalo bi već poljuljano poverenje Evropljana u američke bezbednosne garancije.
Američko-ukrajinski sporazum o mineralnim resursima potpisan 23. aprila mogao bi da pomogne Trampu da izađe iz zamke u koju je sam sebe uhvatio. Američki predsednik sada može da pojača pritisak na Moskvu, sa argumentom da bi svako dalje otimanje teritorije bio direktan napad na Ameriku. I dok je Vašington možda izgubio entuzijazam da brani svoje demokratske saveznike, odlučan je da brani svoje resurse. Ali koliko je takav scenario verovatan?
Moglo bi se reći da je američka Istočna politika rezultat promenljivih geopolitičkih prioriteta Vašingtona, ali i jedna od Trampovih divljih improvizacija. To svakako ima mnogo više veze sa Kinom nego sa Evropom. Cilj novog partnerstva Moskve i Vašingtona, stvorenog zbog Ukrajine, jeste da oslabi zavisnost Rusije od Pekinga i pridobije rusku podršku za američku strategiju na Bliskom istoku i na Arktiku - a ne da obezbedi stabilnu budućnost Ukrajine.
Bez obzira da li svoje razumevanje sveta gradite iz čitanja mapa i smišljanja velike strategije, ili iz čitanja Šekspira i razmišljanja o ljudskim slabostima i pogrešnim procenama, trenutno stanje stvari nesporno signalizira jednu stvar za Evropu. Istorijski period koji je počeo ponovnim ujedinjenjem Nemačke, završava se podelom Ukrajine.
(Financial Times; Peščanik.net, prevod: M. Jovanović)
Bonus video:
