Joseph S. Nye mlađi, jedan od najvećih američkih naučnika/državnika, preminuo je u 88. godini. Osim kao bivši pomoćnik sekretara za odbranu SAD i predsjednik Nacionalnog obavještajnog savjeta, profesor emeritus na Univerzitetu Harvard i dugogodišnji dekan Kenedi škole, Naj je poznat i kao tvorac termina "meka moć" (soft power) koji označava sposobnost zemlje da utiče na druge kroz kulturu, vrijednosti i ekonomiju, a ne silom ili prinudom. Njegov rad duboko je uticao na oblast međunarodnih odnosa.
Naj je za Project Syndicate od 2002. pisao kolumne koje pružaju uvid u globalna dešavanja, spoljnu politiku SAD i promjene u prirodi moći, a Vijesti su, kao član tog projekta, objavile veliki broj njih. Tekst koji slijedi objavljen je 1. maja 2025.
Prošlo je osam decenija otkako je energija iz atoma upotrijebljena u ratne svrhe. Ipak, svijet nije doživio nuklearni Armagedon, već iznenađujuću nuklearnu stabilnost koja traje do danas. Jednako se zapaža i to da su se nuklearne tehnologije proširile na mnoge zemlje, ali se samo nekolicina odlučila da ih iskoristi za naoružanje. Svijetu je koristio efikasan režim neširenja - skup pravila, normi i struktura koji (iako ne savršeno) sprečavaju širenje nuklearnog oružja. Ali, da li taj režim može da opstane u eri brzih geopolitičkih promjena?
Tokom 1960-ih godina, predsjednik SAD Džon Kenedi predviđao je da će do 1970-ih oko 25 zemalja posjedovati nuklearno oružje. Međutim, danas ih ima samo devet, zahvaljujući koracima koje su vlade preduzele kako bi spriječile njegovo širenje.
Godine 1968. potpisan je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji je konstatovao da pet država već posjeduju nuklearno oružje i uključivao obećanje ostalih da ga neće razvijati. Već decenijama, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), sa sjedištem u Beču, šalje inspektore u zemlje koje razvijaju nuklearnu energiju kako bi se osiguralo da se ona koristi isključivo u mirnodopske svrhe. Tokom 1970-ih, administracija američkog predsjednika Džimija Kartera postavila je kao prioritet usporavanje širenja nuklearne tehnologije, između ostalog i kroz specijalno osnovanu Grupu nuklearnih dobavljača, čije su se članice obavezale da ograniče izvoz tehnologija za obogaćivanje i preradu nuklearnih materijala koje su važne za bezbjednost.
Režim neširenja postao je važan dio svjetskog poretka, ali neki analitičari smatraju da se nad njim nadvijaju nove prijetnje. Čak i generalni direktor IAEA, Rafael Mariano Grosi, izražava zabrinutost za budućnost tog režima. Najistaknutiji problem jeste iranski program obogaćivanja uranijuma na više od 60%, što je znatno iznad nivoa potrebnog za civilne reaktore. Prema Grosijevim procjenama, Iranu bi bilo potrebno svega nekoliko mjeseci, a ne godina, da napravi bombu. Saudijska Arabija je najavila da će, ukoliko Iran zaista razvije nuklearno oružje, i ona slijediti njegov primjer i istupiti iz NPT-a. Izrael i SAD prijete upotrebom sile kako bi zaustavile Iran, ali istovremeno SAD i Iran vode nove pregovore o ograničenju iranskog nuklearnog programa.
Iza ovog regionalnog problema na Bliskom istoku krije se globalna prijetnja cjelokupnom režimu neširenja. Nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka i Japan su odustali od svojih nuklearnih ambicija jer su ušli u savez sa SAD. Autoritet američkog nuklearnog odvraćanja bio je dovoljan da tim zemljama pruži sigurnost, a isto važi i za desetine drugih zemalja - kako u okviru NATO-a, tako i u istočnoj Aziji. Međutim, Trampova administracija je oslabila te saveze, što podriva američku sposobnost odvraćanja u cjelini i tjera druge zemlje da razmotre mogućnost da pribave sopstveno nuklearno oružje. One veoma dobro znaju da se Ukrajina odrekla sovjetskog nuklearnog oružja koje se nalazilo na njenoj teritoriji, da bi je potom napala Rusija - zemlja koja je, uzgred, garantovala teritorijalni integritet Ukrajine kroz Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine.
Neki analitičari tvrde da nema razloga za brigu jer bi širenje nuklearnog oružja moglo pozitivno da utiče na svjetsku politiku. Oni smatraju da je nuklearno oružje doprinosilo razboritosti u odnosima između SAD i SSSR-a, te da bi danas moglo da stabilizuje ravnotežu snaga u različitim regionima.
Međutim, pristupi zasnovani na logici "što više, to bolje" bili bi razumni samo u sličnim političkim uslovima - to jest: uz stabilne sisteme komandovanja i kontrole; bez ozbiljnih građanskih ratova ili destabilizujućih motiva (na primjer, iredentističkih težnji); uz disciplinu koja bi obuzdala iskušenje da se izvrši preventivni napad u ranoj fazi sukoba, kada je novi nuklearni potencijal još slab i ranjiv.
U mnogim djelovima svijeta obezbjeđivanje takvih uslova izgleda nerealno. U većini slučajeva, prva posljedica sticanja nuklearnog potencijala neće biti veća bezbjednost, već veća ranjivost i nesigurnost. Čak bi i lokalni, "taktički" nuklearni udar predstavljao ozbiljno kršenje globalnog tabua koji traje već 80 godina.
Treba uzeti u obzir i destabilizujuću ulogu koju mogu igrati nedržavni akteri. Čak i ako je rizik da teroristička grupa dođe do nuklearne bombe mali, sama mogućnost tog rizika stvara ozbiljne probleme. Činjenica da se materijali za izradu oružja mogu ukrasti ili prodati na crnom tržištu državama-otpadnicama znači da prijetnja koju predstavljaju nedržavne grupe ne zavisi samo od njihovih tehničkih sposobnosti. A na negativne posljedice nisu imune ni savremene svjetske sile. Široko i brzo širenje nuklearnog oružja može uticati na globalnu stratešku ravnotežu i perspektive mirnog i pravednog svjetskog poretka u budućnosti.
Jasno je da će se političke i tehničke tendencije mijenjati. Ali glavno pitanje odnosi se na budućnost američkih saveza i cjelokupnog sistema odvraćanja. Proliferacija može dovesti do destabilizacije; nuklearno oružje ne jača uvijek geopolitičku poziciju države koja ga pribavi; velike sile ne mogu u potpunosti izbjeći negativne posljedice širenja - i sve to znači da svijet mora biti ozbiljno zainteresovan za očuvanje režima neširenja.
U trenutnim okolnostima, nejednakost u naoružanju prihvatljiva je za većinu država, jer je alternativa - anarhična jednakost - još opasnija. Dokle god je državama bolje bez bombe nego sa njom, politika usporavanja širenja nuklearnih tehnologija za naoružanje imaće čvrst temelj. Realno govoreći, međunarodni režim ne mora biti savršen da bi imao značajan efekat odvraćanja. Ipak, kada norme i institucije počnu da slabe, taj proces može biti teško zaustavljiv.
(Copyright: Project Syndicate, 2025; prevod: N. R.)
Bonus video:
