Rodos je u moj život stupio na času latinskog u tuzlanskoj gimnaziji. Profesor kojeg smo zvali Pop – poslije sam saznao da je bio raspop – ispisao je na tabli 100 latinskih poslovica. Kroz trnje do zvijezda. Dok živim nadam se. Kocka je bačena.
Jedna od njih je bila: Hic Rhodus – hic salta! Ovdje je Rodos – ovdje skoči!
Pop nam je ispričao i Ezopovu priču u kojoj se jedan petobojac stalno hvalio svojim skokovima u dalj na Rodosu. Taj hvalisavac – danas bi rekli grandoman sa narcisoidnim poremećajem ličnosti – toliko je dosađivao okolini da je nekom iz društva pukao film pa je uzviknuo: Hic Rhodus, hic salta! Minhauzeni ovog svijeta ne vole da dokazuju to što tvrde. Hvalisavac vjerovatno nije promijenio priču već društvo. Ko zna da li je uopšte bio na Rodosu.
Ali ja jesam – posjetio sam ostrvo iz klasične poslovice i ono više nije mirisalo na gimnazijski udžbenik latinskog već na topli istočni Mediteran, na so, nar, limun, jagnjetinu i masline.
Ovo je priča o tome.
JAGNJE BOŽJE
Let iz Lajpciga je bio miran. Oblaci su se sve više razrjeđivali što smo više odlazili na jug. Iznad Egejskog mora više nije bilo ni oblačka. Kroz prozorče aviona ostrva su izgledala kao živo tkivo premreženo žilicama.
Aerodrom nije daleko od grada Rodosa. Smjestili smo se i izašli u svoj prvi ostrvski sumrak. Na Rodosu ćemo provesti deset dana. Došli smo za vaskršnje praznike. S nedjelje na ponedjeljak glavna crkva je bila krcata. Grci su s puno radosti dočekivali dan kada je prema hrišćanskom učenju život slavio pobjedu nad smrću. Rodos je blizu mjestu gdje je Isus rođen i pogubljen, ovo je grčki Orijent.
Sjutradan smo se uputili opet ka centru i luci iznad koje je navodno prije dvadeset i pet vjekova raskoračen stajao Kolos sa Rodosa, jedno od sedam antičkih svjetskih čuda. Tridesetak metara visoku statuu Heliosa izradio je, kažu, vajar iz Lindosa, a uništena je u zemljotresu, pa joj se u tamnim poglavljima istorije zameće svaki trag. Legende vele da su mu najveći brodovi prolazili između nogu. Sada na mjestu gdje su navodno bile njegove stope, na ulazu u staru luku, na dva stuba stoluju italijanski bronzini simboli novog Rodosa – jelen i košuta. Crkva Blagovijesti koju smo posjetili sinoć i koja je odmah do luke, sada je prazna. Ćuti na suncu, obavila je svoje još prethodne noći.
Hodamo gradom koji se mediteranski kasno budi. Vjerski praznici dodatno sklone ljude sa ulica. One ostaju jedinstveno gole, izložene pogledima rijetkih prolaznika poput nas. Ali pred tavernama i kafićima i u samom centru vrzmaju se ljudi. Donose lopatama žar u metalna korita.
Običaj je da se na ražnju nađe uskršnje jagnje. Vidim na svakom ćošku životinje nabijene na metalni ražanj. Ovo doba godine je u Grčkoj očito kobno za cijelu generaciju jaganjaca.
Pošto smo doručkovali samo sitnicu, miris pečenja već nas privlači. U jednoj taverni na obali nema mjesta – obavezna rezervacija. Grčke porodice već zauzimaju duge stolove. U sljedećoj taverni jedan par upravo ustaje sa idealnog mjesta – pogled se na Egejsko more pruža preko jagnjeta.
Bili su to srećni sati u punoj taverni. Dan je bio blistav, vino lijepo ohlađeno, a jagnjetina – u konkurenciji sa hercegovačkom, pirotskom, makedonskom i turskom – pobijedila je poprilično ubjedljivo.
BAŠČARŠIJA NA ŠOLTI
Kada sam drugu Splićaninu, koji me je elektronski priupitao nešto u vezi sa prevodom jednog njemačkog pisca, javio gdje sam, on je rekao da je na Rodosu bio davno, sa bivšom curom. I dodao je da je Rodos bio super. Taj iskaz ima drugu težinu kada ga artikuliše Mediteranac sa dna kace. Odgovorio sam da sam Rodos prvi dan smatrao ljepuškastom grčkom varoši sa puno šarma. Ali kada sam drugog jutra otišao u tvrđavu koja je obgrlila krstaško-osmansku čaršiju, shvatio sam da sam se obreo usred jedinstvene ljepote. Ljudi su bili orijentalno usporeni, to me je vraćalo na fabrička podešavanja. Rekao sam drugu da sam tu sporost – sačuvane sedamdesete – doživio još i na Šolti. „Stari grad na Rodosu je kao utrostručena Baščaršija negdje na Šolti“.
Za ovo poređenje sam dobio odobravanja – sada si ga ubo!
Da bi se došlo do orijentalnog mravinjaka okruženog kamenim zidinama, pod pinjolima i čempresima, sa baštama punim pomorandži i nara, mora da se prođe kapija utvrđenja koje su dograđivali svi gospodari – Romeji, Jovanovci, Osmanlije i – Italijani.
Tako su se na ovom mjestu ukrstile estetike koje volim – vizantijska, francusko-njemačko-mletačka, zrela orijentalna iz vremena Sulejmana Veličanstvenog i pozerska italijanska uz neznatni pompezni dodatak Musolinijeve megalomanije – Italija je prigrabila Rodos 1912. da bi morala da ga prepusti Grčkoj 1947.
Istočni Rim je sa pauzama koje su popunili Arapi gospodario ostrvom skoro 1000 godina. Onda su Jovanovci koji su izgubili Svetu zemlju došli na Rodos. Bolnički i ratnički red nije imao gospodara osim rimskog pape. Ostrvom je vladao veliki majstor reda. Nasljednici Jovanovaca su ostati dovoljno dugo na ostrvu da mu utisnu svoj pečat. O tome svjedoči utvrđena Palata velikog majstora i odmah uz nju Ulica vitezova.
Jovanovce su zvali i „Vizetovi sa Rodosa“. Poraženi su 1522. Napustili ostrvo i otišli na Maltu – otud današnji naziv Malteški red. U grad su ušle trupe Sulejmana Veličanstvenog. Na centralnom platou je podignuta Sulejmanova džamija.
Odmah do nje je Hafiz Ahmet-agina biblioteka, koju je jedan osmanski plemić, rođen u uglednoj porodici nekoliko kilometara od tog mjesta osnovao 1793. Opremio ju je sa 1.995 rukopisa iz svih oblasti islamske nauke. Bibliotekari su ujedno bili i učitelji arapskog, jer su rukopisi uglavnom bili na tom jeziku.
Imao sam sreće da je kapija bila otvorena, vrt sa narandžinim stablima dočekao me je kao čovjeka koji zna da je čitanje knjige u sjenci narandžinog stabla poklon koji je dat samo malobrojnima.
Trenutno se u Biblioteci, koja je na Uneskovoj listi svjetske baštine, nalazi 1256 rukopisa među kojima je Kuran iz 1540, istorija turske opsade grada iz 1522, kao i rukopisi sa persijskim minijaturama. Na zidovima su stare karte i gravure.
Izlazimo iz dvorišta i stapamo se sa rijekom ljudi koja se blagom nizbrdicom spušta niz Sokratovu ulicu. U njoj, kao i u lavirintu bočnih ulica, turističko srce će pronaći svoju manje-više skupu uspomenu. Koža, tekstil, keramika, suveniri. Ali i bašte kafea poput Sokratovog vrta.
RODOS LJEPŠI OD SLIKE
Moja saputnica je uz kafu upravo u toj bašti, pregledajući slike, rekla da postoji razlika između mnogih drugih mjesta i Rodosa – na drugim mjestima su fotografije lijepih motiva ljepše od onoga što obuhvata oko. A Rodos u oku posmatrača uvijek ostaje ljepši i od najljepše fotografije.
Naravno, u tih desetak dana doživljavali smo mirna jutra u starom gradu. Ali kada bi dolje, u luci, pristali kruzeri, te izbljuvali svoje lovce na turističke senzacije, starogradski sokaci bi se brzo zakrčili masom ljudi.
Tada bismo zalazili dublje u lavirint kamenih uličica. To kruženje stranputicama i ćorsokacima pričinjavalo nam je neizmjerno zadovoljstvo. Svaki ćošak, svaki bočni prolaz, svaki kameni zid preko kojeg buja cvijeće, bili su jednako potresno lijepi kao glavne znamenitosti.
Igra svjetla i sjenki, građevinski rukopis vjekova, miris roštilja, kafe, kože, voća i slan vjetar iz luke, boje koje titraju na popodnevnom suncu, mješavina jezika, opijali su nas svaki dan iznova.
Prokrstarili smo starogradsko jezgro, jedno od najvećih u Evropi, uzduž i poprijeko. I kada smo odlazili – bilo nam je žao. Lutanje ovim po mnogo čemu jedinstvenim područjem uzdigao je Rodos u mojim očima na nivo onih mjesta koja poput Granade, Palerma, Hanije, lisabonske Alfame, negdje duboko u sebi čuvaju sve slojeve prošlosti. I ona uvijek pjeva tužnoslatke pjesme.
ODLAZAK IZ ZEMLJE NARA
Pozabavi li se čovjek imenima koje su ljudi dali gradovima, planinama, rijekama, morima i ostrvima, uvijek će naići na neku priču koju je vrijedno ispričati. Rodos nije izuzetak. Najprije su mislili da je to starogrčko ime za ružu. Ali ruže su došle iz Azije mnogo kasnije u odnosu na vrijeme kada se Rodos pod tim imenom pojavio u ljudskom pamćenju. Feničani su ipak bili bliži izvoru na kojem je nastala riječ za nar. Nju su poslije preuzeli Grci.
Dakle, Rodos nije ruža već nar.
Mnogo kasnije je nastala priča o tome da je nimfa Roda, žena boga sunca Heliosa, od muža na poklon dobila ostrvo, koje je on izvukao iz morskih dubina. Koja se supruga još može pohvaliti ovakvim poklonom?
Ne mogu da prestanem da razmišljam o riječima, kada se opraštam od stvari koje one označavaju.
Ostaje mi da zabilježim da sam odmah zavolio kamene basamake na kojima je neko obojio svaki stepenik drugom bojom. Nisu to smislili turistički radnici, to je uradio neki starogradski domaćin. Ovdje, unutar bedema, u svjetski značajnom muzeju na otvorenom živi nekoliko hiljada ljudi. Čovjek je uljepšao pristup svojoj terasi.
Volio bih da sam ponešto ispričao o kafeu Monk u kojem smo redovno pili jutarnju kafu. Ili o nevjerovatnoj boji mora, o zalasku sunca koji bi postidio svaku razglednicu. O pijačnoj zgradi koja kao da je precrtana iz nekog dalekog istočnog grada.
Volio bih da sam rekao nešto više i o sjajnoj hrani, lijepom vinu. O starom drveću koje ima tako moćne krošnje da ostavlja bez daha. Ipak, ispričaću za kraj kratku priču o jednim vratima.
Jednom smo se u šetnji starogradskim sokacima zaustavili pored nečijeg ulaza. Nije to nikakva znamenitost za druge. Za nas jeste. Čovjek je smislio način da doskoči višku kamena i manjku boje. Ofarbao je svoj ulaz. Ta kapija, ovako oneobičena, u meni izaziva radost. Nije ovo mjesto u kojem se tiho govori, značajno klima glavom i razmišlja o prošlosti kao u muzeju. Ovo je mjesto gdje ljudi svježim bojama oživljavaju svoje stepenice i kapije. Mjesto koje je staro dva i po milenijuma, a pokazuje mladu volju za životom. Mjesto koje je svakako zaslužilo da nosi nar u svom imenu.
Bonus video:
