Umro je Papa nedavno. Papa koga su mnogi voljeli, ne na silu, ne iz strahopoštovanja, voljeli su ga mnogi jer ih je kupio tako što je bio drugačiji, spontan i svoj. Njegova smrt i sahrana, način sprovoda, velika je stvar, a oči cijelog svijeta naravno da su bile uperene u Rim i Vatikan. Čekao se bijeli dim. Crna Gora sve je to gledala sa strane, kao kroz dvogled, preko mora, bez konkretnih emisija koje imaju goste koji znaju na tu temu nešto da progovore. Sve je izvještavanje izvještavanja.
Previše provincijalno za državu koja je tu, može se reći najbliža, kamenom da dobači. Ali imali smo preča posla, imamo u kafićima ljude koji sve znaju, a nemamo ljude da odu na Tv i o bilo čemu konkretno progovore. Bivši Tviter, sadašnji X, tamo tek sve znaju o svemu. Ali kao i uvijek. Jednosmjerno. Imamo pozu, imamo teoretičare, nemamo praksu.
U Istanbulu, na spoju dva kontinenta, počeli su pregovori Ukrajine i Rusije. Kuva se nešto, nešto veliko, nije nova Jalta, ali nije da nije. Mi u dnevniku o tome samo imamo kratku vijest, koja jedva dođe na red nakon svih silnih pljuvačina lokalnih političara, blokada puteva, hapšenja i odloženih suđenja. To što se kroji tamo u Istanbulu, pravimo se da nas se ne tiče, jer o tome i ne znamo baš mnogo. Sa druge strane, mislimo da smo pupak svijeta, da se sve vrti oko Crne Gore, samo što nemamo dokaz za to. Nijedan.
Bojim se da pomislim o čemu pričamo. Bez obzira na uređivačku politiku, razlike u izvještavanju, ideologiji i pogledu na svijet, tužno je što su na svim portalima u Crnoj Gori najčitanije vijesti uvijek iste. To se poklapa. Pljuvanje, politika, ubistva, krađe, afere i pronevjere. Ali sve vijesti su lokalne, kao po pravilu najčitaniji tekstovi ne tiču se svjetskih dešavanja. Nema čak ni one ideje “misli globalno, djeluj lokalno”. Sve je isključivo lokalno.
Nismo završili nijedan rat. U pravu je Dušan Kovačević (ne taj!). Sve traje, svi su u pravu, svi su pametni. Ali dogodila se prije nekoliko godina jedna revolucija koje izgleda uopšte nismo svjesni. To kako napreduje i svijet mijenja vještačka inteligencija, shvatićemo tek kad se svijet bude promijenio skroz. A već je na dobrom putu. Ljudi koriste alate uveliko, ogroman broj ljudi u narednih deset godina baviće se poslovima koji još uvijek nisu izumljeni i ne postoje. To ne zvuči sablasno ni suludo, to je realno.
Dolaze (srećom) generacije koje ne razglabaju mnogo o tome što je bilo. Zagledani su u budućnost, a žive sadašnjost. Ali žive punim plućima. Sprdaju im se što doručkuju tost sa avokadom, nose oversized odjeću, a oni zapravo sprovode revoluciju. Preskaču lagano sve što im se plasira. Razvijaju poseban način komunikacije. I dobro znaju što rade i razlikuju dobro od lošeg. Dok oni ne preuzmu kormilo, bićemo i dalje zabit a ne pupak.
Informacije su poput hrane, mogu biti dobre po čovjeka, ali mogu biti i junkfood. Truju nas medijskim pesticidima svakodnevno. Žuč i jad, iz dana u dan. Zamagljuje se vid, a povećava se agresivnost. Kineska poslovica kaže “Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu”. Ako to primijenimo na Crnu Goru bilo bi: “Tri dana hrani se najčitanijim tekstovima sa portala i posvađaćeš se sa 90 posto ljudi koje znaš”.
Bonus video:
