U govoru iz 1995. godine, u kojem je izložio svoje “Vizije za 21. vijek”, poznati astrofizičar Karl Sagan skrenuo je pažnju na krhkost ljudske civilizacije, s obzirom na našu beskrajno malu prisutnost u kosmosu. Budućnost nam, upozorio je, u potpunosti zavisi od naše sposobnosti da naučimo da živimo mudro i skromno zajedno.
Očigledno je da poruku nismo shvatili. Tri decenije kasnije, našu “blijedoplavu tačku” razdiru geopolitička previranja, a nada, s kraja 20. vijeka, u uspon globalnog liberalizma je izbledjela. Pošto smo suočeni s takvom radikalnom neizvjesnošću, možda bi bilo najbolje da se vratimo osnovama. A da bi se istražilo najdublje od svih pitanja - šta je dobar život? - nema boljeg vodiča od Aristotela: njegova djela “Politika” i “Nikomahova etika” nude okvir koji je izuzetno relevantan za ovo doba moralne konfuzije i građanske fragmentacije.
Za razliku od moderne liberalne tradicije, koja uzdiže individualnu autonomiju, Aristotel je polazio od drugačije pretpostavke: ljudska bića nisu samodovoljne jedinice već društvena bića čiji napredak zavisi od njegovanja vrlina unutar političke zajednice. Dobro živjeti ne znači samo raditi šta god se poželi; naprotiv, to zahtijeva izgradnju karaktera kroz cjeloživotno obrazovanje i prilagođavanje, kao i učešće u zajedničkom građanskom životu. (Nije slučajno to što savremeni nacionalisti i populisti privlače pažnju time što nude svoju viziju dobrog života.)
Aristotelova perspektiva u oštrom je kontrastu s libertarijanizmom, koji je dugo definisao tradicionalnu desnicu (barem donedavno), kao i sa ekspresivnom identitetskom politikom ljevice. On nas podsjeća da sloboda nije jednostavno odsustvo ograničenja i da pravda nije samo pravedna raspodjela prava. Prava sloboda, kako ju je on vidio, jeste sposobnost da čovjek mudro i etički upravlja sobom u harmoniji s drugima; a prava pravda ne ogleda se samo u apstraktnim pravilima, već u praksama koje ljudima omogućavaju da vode živote ispunjene svrhom, dostojanstvom i izvrsnošću.
Ovakav jezik je izgubljen u savremenoj političkoj kulturi. Zakone donosimo na osnovu suprotstavljenih zahtjeva za pravima - moje pravo da govorim naspram vašeg prava da budete zaštićen naspram njihovog prava da budu uključeni. Ali bez zajedničkog koncepta naše zajedničke svrhe - našeg telosa - ostajemo zarobljeni u bitkama sa nultim ishodom, u kojima se takmičimo čije individualne preferencije i identiteti treba da imaju prednost. Rezultat je “hiperpolitika”: stanje beskrajnih moralnih rasprava bez moralnog utemeljenja.
Aristotel bi mogao da ponudi zajednički rječnik koji nam je potreban. On je politiku vidio ne samo kao mehanizam za raspodjelu moći, već i kao sredstvo za razvijanje vrline (izvrsnosti). Dobro uređena država ne služi samo tome da spriječi štetu; ona oblikuje dobre građane usađujući odgovornost, razboritost, hrabrost, umjerenost i brigu za opšte dobro.
Uporedite ovaj koncept sa današnjim svijetom. Naše institucije često funkcionišu kao tržišta žalbi, na kojima pažnja, status i negodovanje imaju najveću kupovnu moć. Naši medijski ekosistemi - posebno oni onlajn - osmišljeni su da podstiču plemenski dijalog. Naši obrazovni sistemi sve više izbjegavaju da uopšte govore o moralnom formiranju, kako ne bi bili optuženi za politizaciju. A naši političari više nisu primjer građanske vrline već su postali njena antiteza.
Od Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva do Indije i Mađarske, demokratije se danas suočavaju ne samo sa polarizacijom, već i sa dubljom krizom: erozijiom građanskog povjerenja, raspadom zajedničkih narativa i gubitkom javne svrhe. Ono što je Aristotel nazivao eudaimonijom - ličnim napredovanjem kroz učešće u pravednoj, dobro uređenoj zajednici - zamijenjeno je ispraznim poimanjem uspjeha koji se usko definiše kao bogatstvo, medijska viralnost ili lična moć lišena odgovornosti.
Prihvatanje aristotelovskog shvatanja politike i dobrog života ne bi značilo vraćanje unazad ili ignorisanje dostignuća moderne liberalne demokratije. S pravom cijenimo prava, pluralizam i zaštitu od tiranije. Ali Aristotel nas podsjeća da nijedan politički sistem ne može napredovati bez moralne svrhe koja daje odgovore na osnovna pitanja: kakvi ljudi želimo da postanemo; kakav karakter naše institucije treba da razviju; kako da obrazujemo građane sposobne da istinsku slobodu žive kao odgovornost, a ne kao neobuzdanu slobodu izbora?
Obrazovanje, u aristotelovskom smislu, nije samo sticanje vještina ili znanja. Riječ je o oblikovanju karaktera kroz susret sa uzorima, kroz etičko promišljanje i aktivno učešće u građanskom životu. Političko promišljanje nije puki sukob interesa, već zajednička potraga za praktičnom mudrošću o tome kako da dobro živimo zajedno. Liderstvo se ne shvata kao izvršenje, već kao upravljanje - čin usmjeravanja drugih ka zajedničkom dobru.
Ovakva politika može djelovati naivno u doba cinizma. Ali možda je upravo cinizam postao samoispunjavajuće proročanstvo. Prava naivnost leži u vjerovanju da možemo održati demokratiju bez razvijanja moralnih i građanskih vrlina koje je čine mogućom. Aristotel je razumio ono što su mnogi savremeni teoretičari zaboravili: zdravlje jednog društva ne zavisi samo od njegovih zakona ili ekonomije, već i od karaktera njegovih ljudi.
Jedno od ključnih obilježja našeg vremena je to da se previše ljudi, odgajanih da sebe i druge posmatraju kao izolovane birače - kao Homo economicus - osjeća nemoćno, odvojeno od stvarnosti i željno smisla. Neki ga traže u identitetskim ili nacionalističkim projektima, a drugi u tržišnom uspjehu. Ali iza tih različitih puteva krije se zajednička čežnja za svrhom, pripadanjem i dostojanstvom. Aristotel govori upravo o toj čežnji, ne nudeći tehnokratsko rješenje niti partijski slogan već moralnu viziju politike kao prostora za ljudski procvat.
Poput japanske umjetnosti kintsugi (popravljanje, lijepljenje razbijene grnčarije zlatom), aristotelizam nas uči da i razbijeni polis 21. vijeka ima potencijal da postane cjelovit. Zadatak nije da izbrišemo pukotine, već da ih ih ispunimo vrlinom, svrhom i zajedničkim konceptom opšteg dobra.
Autorka je vanredna profesorka empirijskih pravnih studija na Univerzitetu Kembridžu; gostujuća je profesorka na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
