Događaji su za postojanje čovjeka i društva poput krvi! Teku i pulsiraju... Kada se govori o događajima onda se oni doživljavaju kao međusobno uslovljena cjelokupnost, kao hronološki niz uzroka i posljedica ili kao nešto bez čega se ne može valjano kreirati budućnost. Ovaj stav imaju svi oni koji žele ukazati na stalne zloupotrebe istorijskih dešavanja u ideološko-političkim raspravama i oni koji nastoje da budućim generacijama ostave činjenični trag o tome šta se desilo u prošlosti.
Izložba “Lavirint devedesetih”, koja je otvorena ovih dana u Modernoj galeriji u Podgorici, predstavlja dobar primjer ne samo pravilno dokumentovanih činjenica, već i otvoreni poziv da se te činjenice, odnosno ti događaji moraju tumačiti i da se ne smiju prepustiti zaboravu, iako je to namjera onih koji žele prikriti svoju i odgovornost svojih ideoloških prethodnika. No pasaran!
Aktuelno neofašističko marširanje na ovim prostorima neće obradovati ni otvaranje Muzeja devedesetih u Beogradu, koje je najavljeno za 2. jun ove godine, i u kojem će takođe biti smješten Centar M90 kao mjesto okupljanja, obrazovanja i buduće saradnje stručnjaka, građanskih aktivista i partnerskih organizacija sa čitavog postjugoslovenskog prostora.
Za događanja tokom 90-ih godina prošlog vijeka zaista je neophodno što objektivnije sagledavanje i kritičko, oštro promišljanje. Sjećanje na devedesete zapravo predstavlja suočavanje sa razlozima i danas trajućih tenzija, kao i opominjanje na vrijeme kada se desio ne samo jedan krvavi građanski sukob, već i kulturološki slom čiji zombizam i danas truje javnu scenu. Zoran Ćirić, u intervjuu datom povodom dobijanja NIN-ove nagrade za najbolji roman 2001. godine, ukazuje da su: “... srpske devedesete apsolutno neponovljivi istorijski period po svojim izlivima neljudskosti, po svakovrsnom tragizmu čija se forma kretala od elitističke operete do kafanskog striptiza s pucanjem i opaljivanjem, i po svojoj neverovatnoj količini cinizma s kojim su se primale sve te nesreće kao neki art-cool performansi. Nesreće koje su se odmah puštale niz vodu kao nikada zakopani leš. Znate, srpske devedesete, to nisu godine koje su pojeli skakavci, to su godine koje su pojeli leševi koje niko nije želeo ni da registruje kao marvinsku trulež, a kamoli da ih zakopa i da stavi neki znak prohujalog, odživljenog života na to mesto. Verovatno zato zombizam postaje vodeći ‘reformatorski’ trend”.
Naravno, uz svaki događaj ide i svijest o njemu. Iako bi svijest o određenom događaju trebala da bude njegov svojevrsni čuvar od zaborava, ona to često nije, jer društva postaju ravnodušna, zaboravna ili, što je najopasnije, destruktivna prema sjećanju na određeni događaj. Paradoksalna je, ali je ujedno i veoma tragična okolnost da su individualna i kolektivna svijest najslabije kada su najpotrebnije!
I zato danas u Crnoj Gori, nakon analize većine dostupnih podataka o deportaciji izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, o progonu i ubistvima Bošnjaka, odnosno Muslimana u Bukovici, o mučenju hrvatskih zarobljenika u Morinju, o masovnom ubistvu albanskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu, o otmici i ubistvima nesrpskih civila u Štrpcima, kao i o sramnom napadu na Dubrovnik i ubistvu porodice Klapuh - sa punim pravom, i sa još većim žaljenjem, možemo izvesti zaključak da je efekat “zaboravljanja prošlosti” odnio prevagu u odnosu na postupak “suočavanja s prošlošću”.
Tragično izgubljeni životi tokom bombardovanja Murina možda najupečatljivije opominju da ratne zločine ne treba zaklanjati iza političkih kulisa i da je neophodno utvrđivanje ne samo objektivne odgovornosti nadležnih organa, već i subjektivnih (individualnih) odgovornosti. U ovom događaju, kao i u nekim od navedenih, eventualno utvrđivanje subjektivne odgovornosti odagnalo bi mnoge sumnje i razotkrilo političke zloupotrebe od kojih neke i danas čekaju svoju novu vampirsku šansu.
Zbog ovoga i ne čudi zašto budućnost Crne Gore iz današnje perspektive neodoljivo sliči uspavanoj goropadnosti. Crna Gora je bila i ostala zatočnica svoje tragične prethodnosti, jer o njoj nije valjano čuvala sjećanje i nastojala kreirati kritičku svijest.
Nedavno preminula Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, svojom knjigom “Dobri ljudi u vremenu zla” željela je da poruči budućim generacijama “da uvek postoji mogućnost izbora hoćemo li ostati ljudi ili postati neljudi u neljudskim vremenima”.
Nestalna ili izdijeljena svijest o prošlim vremenima Crne Gore omiljena je tema naših političara. Svakodnevno mantranje ovom tematikom neodoljivo podsjeća na stalno navlačenje ludačke košulje našem društvu i ono nas prosto blokira u nastojanju da sebe vidimo onakvim kakvi smo zapravo bili i kakvi možemo postati. I aktuelna politička vlast ponavlja grešku svojih prethodnika iz 90-ih godina prošlog vijeka jer živi iluziju o tome da politička elita može upravljati i društvom i istorijom!
Građanski dio vlasti, ako još i postoji, ne smije okretati glavu na identitetsku mržnju i mora priznati da u našem društvu imamo netrpeljivost poput one iz devedesetih godina. Kao i tada, i danas se zagovara navodna ugroženost i lažna duhovnost, dok se ponovno nameće hegemonistička pomirljivost (“prihvatite ili nestanite”). Tada smo imali “bespravno nametnute međunarodne sankcije”, dok danas u Skupštini Crne Gore imamo javno negiranje odluka međunarodnih pravnih instanci zbog izgovora da se njima nameće kolektivna odgovornost.
Naravno, u posljednjoj deceniji prošlog vijeka oni koji su pokušavali “u nečiju pamet podvaliti strašnu laž” (Abdulah Sidran) koristili su negaciju antifašizma preko afirmacije četništva i ostalih kvislinških pokreta kao polaznu osnovu za svoju agendu, smatrali su da “nemaju prava da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju” i atakovali na obližnje teritorije i susjedne kulture. Naslov ovog teksta, koji je dio grafita sa zida sarajevske Glavne pošte i koji je ispisan početkom 90-ih godina, zapravo najbolje ilustruje kako su pogrešne strasti i zablude tog doba nepogrešivo bile opisane zahvaljujući zdravom smislu za humor. Znamo da se tih godina dešavala tragedija i da nam danas nije potrebna njihova farsa.
Bonus video:
