Potresna vijest da je, prije nekoliko dana, na ulazu u Žabljak vozač udario osmogodišnjeg dječaka i pobjegao, podstakla me je da napišem o davnom događaju u Žabljaku. Kada je spasavan jedan dječiji život. Priča koja slijedi, desila se prije pedeset i koju godinu.
Službovao sam u Žabljaku u Zdravstvenoj stanici u svojstvu zubara. Prvi u poslijeratnom periodu sam osnovao zubnu ambulantu. Svojski su me primili. Opština je sa mnom sklopila ugovor i dala platu više nego što je tada imao ministar zdravlja, o čemu je Pobjeda pisala kao o nečemu što nije svakidašnje.
Do tada su nestručni i neuki vadili zube po selima, onima koji nijesu mogli doći u Pljevlja, najbližu zubnu ambulantu. Bilo je dosta komplikacija i infekcija, poslije takvih intervencija.
Rijetka su početkom šezdesetih bila mala putnička vozila. Ja sam imao Zastavino vozilo 1300, sa pogonom na zadnje točkove. Često se dešavalo da mi se mještani obrate za prevoz zbog neke iznenadne potrebe.
Jedne noći, kasno, čujem neko lupa na vrata, ali ne vidim ko je jer u hodniku nije bilo svjetla. Vičem: „Čekaj da uzmem ključ od Zubne“, misleći da je nekoga zabolio zub i da treba sa njim do ambulante.
Žena opet lupa i viče „Spasi mi dijete“, koje je držala u naručju. Plačući kaže da joj je dijete bolesno i da treba ih vozim u Pljevlja u bolnicu. A to je nekih 70 km. Kaže da nema sanitetskih kola, a milicija ne daje za privatne svrhe. Ostali rijetki vlasnici kola ili ne mogu da ih upale zbog velike hladnoće, februar je, ili nemaju dosta goriva za tako dalek put.
Ostao sam ja kao jedina i poslednja nada. Doktor iz Žabljaka je rekao da mora hitno sa djetetom u Pljevlja, jer mu je život u pitanju.
Čuvši raspravu, ustaje moja žena i ostale komšije iz zgrade i svi mole da ženu sa bolesnim djetetom vozim u Pljevlja.
Znam da je led niz Taru i postoji opasnost da poginemo i ja i oni. Stari komšija, vičan durmitorskim zimama, shvata tešku situaciju. Kaže da će mi napuniti prtljažnik ugljem da zadnji dio auta bude teži, jer je prenos na zadnje točkove i manje će klizati na poledici. Neveseo sam i zabrinut. Ženi je svaki minut dragocjen i stalno moli, plačući, da krenemo odmah, da mali ne umre.
Ispratili su nas svi stanari iz zgrade, moleći se Bogu da na vrijeme stignemo i da dijete preživi.
Oprezno vozeći stigao sam pred zoru u bolnicu u Pljevlja. Dežurni ljekar je odmah primio majku sa djetetom, probudio kolege koji su pravo iz kreveta došli i svi zajedno odredili terapiju.
Majka sa djetetom je ostala u bolnici, a ja krenuo za Žabljak. Na povratku sam vozio kroz glavnu ulicu, kojom je bilo zabranjeno. Bilo mi je tuda bliže da izađem iz grada. Zaustavio me je milicioner i bez pozdrava naplatio kaznu, iako sam mu rekao da sam doveo bolesno dijete iz Žabljaka. Na što mi je on ironično rekao: „Naplatio si ti to duplo, možeš platiti kaznu.“ Više me je to nerazumijevanje pogodilo nego umor i neizvjesnost. Te riječi i danas pamtim. Nije mi bila pomisao da naplatim, pomogao sam svjesno rizikujući život. I pored preživljene opasnosti nijesam nikad žalio, jer djetetu je život spašen.
Žena koju sam vozio pojavila se iduće jeseni sa malim u naručju i djevojčicom koja je na leđima nosila veliko breme. Ja ženu nijesam poznao nego sam je u hodniku pitao šta hoće. Ona je sa osmijehom rekla: „Pusti me u kuću i sve ću ti reći“. Kad je ušla i sjela, veselo počinje priču: „Ovome malome si spasio život, vozio si nas do Pljevalja kad je bio smrtno bolestan. A ja sam se krila od tebe jer nijesam imala da ti platim vožnju. Nijesam ni sada došla da ti platim, nego da ti kažem da nijesam zaboravila i vječno sam ti zahvalna.“ Ćerka koja je nosila poklone, vadi iz torbe kajmak, sir, med i dosta vunenih čarapa, rukavica, pulovera, džempera, za mene, moju ženu i djecu.
Ovako duboko iskazana zahvalnost je odraz iskonski poštene, odgovorne, karakterne crnogorske žene. Iako je sa sela i nepismena, znala je cijeniti i ljude i usluge koje su joj napravljene.
Postupak ove divne žene živi u mom sjećanju i volio bih da se njen sin, danas sredovječan čovjek, ako pročita ove redove javi. Vjerujem da nosi u sebi gene svoje plemenite i odane majke.
Bonus video:
